Godinu dana sam činio sve što sam znao da bih privukao Majinu pažnju. Prvo sam se nabacivao diskretno, pa manje diskretno, da bih napokon, u očaju, počeo sve izvoditi kao zezanje. Ta posljednja faza je pokazala neke rezultate, ali ne ono što sam želio. Onda sam digao ruke i, klasika, bila je tu, na mom dlanu. I eto nas, iznenada, u ljubavi koju sam toliko dugo priželjkivao. Ali, tajming je bio loš.

Ja sam u tih godinu dana gorio i tinjao, razbuktivao i gasio se, dok je ona bila indiferentna. Do kreveta smo, napokon, stigli svatko sa svoje strane. Ona se popela do njega, a ja sam sišao. No, nema veze, krevet je krevet i kiša brzo prekrije obzor i činilo se da vidimo jedno drugo. Oboje smo živjeli sami i počeli smo spavati jedno kod drugog, tamo gdje bismo se zatekli te kišne večeri. Budili smo se nagi, topli, tijelo uz tijelo, i svijet se činio kao okupirana sila protiv koje smo se borili svatko na svoj način – ona pasivno, ja aktivno – ali u istoj vojsci. No, tajming je bio loš...

Još se nešto dogodilo u međuvremenu. Nikolina je negdje sredinom ljeta te iste godine, nazvala i rekla: "Dovodim ti dvije super mačke... jedna sam ja, a druga je moja frendica Žana iz Zagreba." Ali ja imam samo jedan, francuski ležaj, morat ćemo svi troje zajedno, rekao sam. "Na to smo i računale", kazala je. Stigle su te iste večeri. Kad ti netko spomene "super mačku", najčešće zamisliš rasklašenu plavušu ili crnku... ili brinetu, ali rasklašenu u svakom slučaju. Bujnu... Dugonogu. Zgodnu. Žana je imala kestenjastu kosu, nije bila bujna, ni osobito visoka, a ni rasklašena. Štoviše, imala je dečka. Vidio sam sliku. Ražalostio sam se i psovao u sebi dok sam točio piće i glumio sretnog domaćina. Kada je, napokon, izašla ispod tuša u nekom grudnjaku, znao sam da je Nikolina bila u pravu: trebalo je leći s dvije super mačke. U krevetu smo. Noć je topla i zadržali smo na sebi samo najintimnije. Nikolina je brzo zaspala. Slušao sam njeno sve dublje disanje i nisam smio se pomaknuti, a tako sam želio... Možda je prošlo sat ili dva, a onda sam pružio ruku do Žaninog struka i počeo je tihi rat, u mukloj tišini. Ništa se nije dogodilo te noći. Vodili smo ljubav tek drugi dan popodne, kada je Nikolina otišla u shoping, a Žana raščistila sa sobom.

Prošlo je par mjeseci... Imam vezu koju sam priželjkivao i marljivo radim na tome uvjeriti sebe kako je to dobro, samo se dobro teže prepoznaje od zla. Nisam se zaljubio u "Purgericu", ali nešto je ostalo. Ponekad ritual koji prethodi sexu toliko topline i izazova ponese u sebi da može podsjećati na ljubav. Čak i kad znaš da to nije ljubav, teško je objasniti...

Sredinom prosinca Žana je iznenada banula... Izmislila je neki službeni posjet i ostati će par dana kod mene. Donijela je svoj šarm. Bio sam u strahu, zato što sam, po prvi put, morao samog sebe prevariti. Nekoga od nas netko nije volio. Možda nitko nikoga nije volio. A svi smo sebe uvjeravali u to. Ujutro smo se probudili zagrijani i ja sam sve ispričao. Žana je šutila, zatim se pažljivo izvukla iz zagrljaja i rekla: "Spremit ću se za pola sata. Možeš me otpratit do stanice?" Vratio sam se doma i pogledao u ogledalo. Na samom rubu brade imao sam finu, plavu modricu.

Otišao sam kod Maje. Nije dugo trajalo. Još na vratima me je pogledala ravno u modricu, otišla bez riječi – u kupatilo, bacila mi neku tubicu i rekla: "Evo ti korektor, pokrij to. I to ti je posljednje od mene. Ne dolazi više."

Ima li zločina bez tragova?
Ipak nitko nikoga nije volio. A stvarno smo mislili...