Na zatamnjenim daskama kazališta Kerempuh, kantautor Đorđe Balašević poklonio je svojim obožavateljima još jednu čarobnu večer.
Mada je samo noć prije oduševljavao publiku na istom mjestu, ni sinoć, 10. ožujka, nije lišio obožavatelje smijeha i suza.
Na pozornicu, na kojoj je samo klavir upotpunjavao prostor u kutu, a mikrofon čekao rimoklesatelja, popraćen pljeskom i vidnom čežnjom publike koja ga se zaželjela, izašao je čovjek koji je zasigurno dotakao živote mnogih.
U trapericama, majci i šilterici na glavi još jednom je pokazao veličinu velikih koja se skriva u skromnosti i jednostavnosti.
Pretpremijera knjige "Kalendar mog djetinjstva" pretvorila se u pravu malu predstavu čiji je glavni akter, Balašević, nasmijavao publiku do suza.
Naravno, bilo je tu i suza, ali onih pravih, koje su dobro poznati stihovi "izvukli" iz ljudskih nutrina.
U pratnji klavijaturista Aleksandra Dujina, Balašević je redao blok priče, zatim blok glazbe.
"Veliki koncerti, mase ljudi, tisuću upaljenih šibica u zraku svakog umjetnika čine ponosnim, ali ovim koncertom sam želio postići veću interakciju i blizinu publike", izjavio je Đorđe Balašević.
Stihovima pjesme "Lagana stvar" započeo je koncert, nakon čega su se nizale priče o majci, ocu, stričevima, ujčevima, djetinjstvu, ljetovanjima i svim onim malim pikanterijama koje čine sastavni dio života.
Način na koji je Đole prepričavao i objašnjavao svoj život publiku je naveo na valove smijeha, ipak negdje iza svog tog smijanja i naizgled duhovite interpretacije vlastite intime i publika i sam Balaš znao je da se krije nostalgija, čežnja i mala iskra tuge.
Na stihove pjesama glasovi publike toliko su se isprepletali da su naposljetku postali jedan savršeno usklađen glas.
Ni mali, bijeli plišani zečevi nisu nedostajali u trenutku kada su krenuli stihovi pjesme "Neki novi klinci".
Vjerujem da je popularnost "zarazna" kao što vjerujem da su spektakli u velikim dvoranama adrenalin, ali nakon sinoćnjeg koncerta duboko vjerujem da su intimni prostori gdje je pjevač gotovo na pladnju publici jedan potpuno drukčiji vid ushićenja.
"Bio sam ja na svim Balaševićevim koncertima, oni se uvijek oduže", riječi su kantautora kada je nakon tri i pol sata privodio koncert kraju.
Publika kao publika, pljeskom nije dopuštala njegov odlazak s pozornice pa se kao svaki pravi umjetnik još jednom vratio i stihovima pjesme "Portret mog života" zatvorio večer šansone u Kerempuhu najavljujući svoj ponovni dolazak u grad koji je oduvijek volio.
