Prvi hrvatski interview
Najkontroverzniji srpski narodnjak, koji puni dvorane baš kao i novinske naslovnice zbog svog raskalašenog života i veza s podzemljem, u specijalnoj ispovijesti Globusu / GALA-i povjerio je koliko je novca potrošio na kocku i drogu
Najbolji, najpopularniji, ali i najkontroverzniji glazbenik na beogradskoj (srpskoj) Pop-Folk glazbenoj sceni, pjevač, aranžer i klavijaturist Aca Lukas (pravim imenom Aleksandar Vuksanović, rođ. 1969 na beogradskoj Karaburmi), posvetio mi je puna četiri sata kad mi je davao ovaj interview za Globus / GALA-u (iako, kako mi je rekao, novinare obično rješava za ''minut-dva''). Točno u 14 sati došao je na zakazano mjesto, u čuveni beogradski restoran ''Madera", i bio sa mnom sve do koju minutu prije 18; ostali bismo, vjerojatno, i malo duže, ali ja sam, kasno popodne, morao ići kod Dobrice Ćosića, koji me, po našem ranijem dogovoru, čekao u svom stanu, ispod paliluske pijace, i kod kojega nikako nisam htio zakasniti. Lukas je, međutim, i u toj situaciji bio više nego fair: nije mi dao da k Ćosiću idem taksijem, nego me je, u svom džipu - ispričavajući mi se što je prljav i neuredan, iako zapravo i nije bio, barem ne jako - sâm prevezao ravno do njegove zgrade.
Lukas je potom lagano produžio za Sremsku Mitrovicu, gdje je te večeri nastupao na nekom humanitarnom koncertu u organizaciji Seke Aleksić. A dan kasnije otputovao je u Crnu Goru, gdje je, mislim, imao solo-koncert.
Acu Lukasa, vjerujem, ne trebam posebno predstavljati; dovoljno sam ga predstavio u jednome od prošlih brojeva Globusa, (i) tako što sam ga - njega osobno i njegov zadnji glazbeni CD "Lešće" (iz 2008) - stavio na prvo mjesto na ljestvici Top 10 beogradskoga Pop-Folka, u prilogu mom tekstu o srpskim narodnjacima. Iako, da ponovim, Lukas je, u čitavoj ovoj priči, samo uvjetno "narodnjak". Osobito kad je riječ o njegovim zadnjim uradcima, a album ''Lešće'' je tu najupečatljiviji primjer, teško je definirati jasnu granicu između Pop-Folka i jednog prilično urbanog (i mračnog) Rock-zvuka, koji, osjeća se to u svakoj noti, nije fake (kao kod mnogih drugih glazbenika-estradnjaka, ne samo beogradskih) nego, rekao bih, najautentičniji mogući Rock-izričaj.
Po nekom svom izvornom opredjeljenju, Lukas, zapravo, i jest rocker; tako se glazbeno formirao još kao teenager, u beogradskoj četvrti Karaburma, gdje je odrastao. Svoju prvu popularnost stjecao je nastupajući kao ''one man band'' po raznoraznim beogradskim splavovima, uključujući i splav "Lukas", blizu Ade Ciganlije, po kojem je dobio umjetnički nadimak - gdje je pjevao i svirao sve i sva, uključujući, naravno, i narodnjake. U toj se fazi, kako mi je ispričao, družio s nekoliko poznatih hrvatskih glazbenika, a posebno s Dinom Dvornikom, pa i sa Z.Stipišićem-Gibonniem, koji je tada bio vođa Hard-Rock banda Osmi Putnik.
Od beogradskih pak rockera, Lukas je najintenzivnije prijateljevao s članovima skupine Ekaterina Velika (pa se i time dade objasniti njihov ne toliko striktno glazbeni koliko ''atmosferski'' utjecaj na nj, zamjetan osobito na "Lešću''), a da je čak i izvan granica nekadašnje Juge prepoznat kao karizmatska Rock-veličina, govori (istinita) anegdota da su mu, na jednome njegovu nastupu u Nizozemskoj, neki Crnci u publici poslali, po konobaru, poruku: "You are the king, you are the serbian Jim Morrison!"
Posebno poglavlje Lukasova profesionalnog bavljenja glazbom - u predvečerje njegova fanstastičnog komercijalnog uzleta u narodnjačkoj branši - predstavlja njegova suradnja sa svojedobno vrlo popularnom beogradskom rockericom Viktorijom, potkraj 80-ih. S njom je Lukas nastupao i na jednom natjecanju za ''Pjesmu Eurovizije", taman pred raspad Jugoslavije, 1988 u Zadru: Tajči je tada osvojila prvo mjesto, duo Oliver Dragojević i Zorica Kondža drugo, a Viktorija s Acom Lukasom za klavijaturama - treće ili četvrto.
Prava Lukasova slava, međutim, počinje tek 1995, pošto je objavio svoj prvi samostalni glazbeni CD, na kojem se nalazio njegov prvi megahit "Kuda idu ljudi kao ja". Autor svih pjesama na tom Lukasovom debi-albumu bio je Nikola Grbić Grba (čovjek koji je napisao i ''Lešće'', i, uopće, sve Lukasove intelektualno-urbano profilirane pjesme i hitove), aranžer je bio sam Lukas, dok je gitaru svirao Branko Hendriks, svojedobno vrlo poznati, gotovo kultni beogradski gitarist, a sada majstor za izradu čamaca.
Lukas je do danas izdao 12 glazbenih CD-ova (ako ubrojimo i kompilacije), iduće godine objavit će trinaesti, a onda, kako mi je najavio, u njegovoj, sve ozbiljnijoj glazbenoj karijeri slijedi velika prekretnica: 14. album će mu album biti prvi kantautorski (Lukas je dosad uglavnom pjevao tuđe pjesme, koje je, nerijetko, sam aranžirao), a po izričaju prilično udaljen od bilo čega što se može dovesti u ikakvu vezu s narodnjacima - što je, uostalom, trend koji je itekako zamjetan i na samome "Lešću".
Međutim, posebna je priča u Lukasovu životu njegova borba s porocima - što je, na neki način, i glavna tema ovoga našeg interviewa, neke vrste ispovijesti, kojom se Lukas prvi put predstavlja široj hrvatskoj javnosti (iako bi ovaj interview mogao biti zanimljiv i za srpsku, jer ovako integralnu životnu priču Lukas, mislim, još nikada i nikome nije ispričao).
GLOBUS / GALA: U Zagrebu dosad još niste imali solo-koncert?LUKAS: Nisam, i mnogo mi je žao zbog toga.
GLOBUS / GALA: Zašto niste?LUKAS: Iskreno da kažem, nisam siguran u toliku dozu svoje popularnosti u Zagrebu. To je najosnovnija stvar. A drugo, zaista bih volio da me svi ljudi, pa i u Hrvatskoj, razumiju. Shvaćate? Ne bih volio doživjeti neku neugodnost.
GLOBUS / GALA: Zbilja se osjetljivi?LUKAS: Na te stvari jesam. Da vam nešto kažem. Prije šest-sedam godina imao sam koncert na Beogradskom sajmu, gdje me došlo čuti i vidjeti 30 tisuća ljudi. I ja sam među tih 30 tisuća vidio jednog jedinog koji mi je ovako pokazao rukom - pokazao mi je kurac. I zbog tog jednog jedinog toliko sam se iznervirao da je to doista bilo strašno. Takav sam ja.
GLOBUS / GALA: Ali vi ste, zapravo, već nastupali po Hrvatskoj, zar ne?LUKAS: Ma ja sam prvi pjevač iz ove branše koji je pjevao u vašoj zemlji. Doduše, ne baš toliko javno. Ali pjevao sam, na momačkoj večeri, nogometašu Dariu Šimiću, i to još 1997 ili 1998, kad sam tek bio počeo izdavati CD-ove.
GLOBUS / GALA: Poznavali ste Daria Šimića?LUKAS: Pa nisam ga poznavao, međutim, poznata je stvar da hrvatski nogometaši vole slušati narodnu muziku.
GLOBUS / GALA: I nogometaši Dinama.LUKAS: I Dinama, da. Dario Šimić je tada igrao u Interu iz Milana, a njegov tadašnji suigrač bio je Vladimir Jugović, nekadašnji nogometaš Crvene Zvezde, inače moj dobar prijatelj. Oni su zajedno slušali moje CD-ove, i Šimić je onda rekao Jugoviću: ''Molim te, možeš li me povezati s Lukasom, volio bih da mi on pjeva na mojoj svadbi!'' Dakle, ne na momačkoj večeri nego na svadbi. I tako smo to vrlo ozbiljno dogovorili. Međutim, netko je to dao u javnost, da ću ja pjevati na Šimićevoj svadbi, i pokrenuta je velika hajka, mislim da je o tome pisao zagrebački Večernji List. Baš je bilo, onako, malo problema, pa smo na kraju odlučili da to ne bude svadba nego - Šimićeva momačka večer. Četiri mjesta su promijenjena gdje će se to održati! Nismo do zadnjeg dana znali gdje će to biti.
GLOBUS / GALA: I gdje je na kraju održano?LUKAS: U nekom posve neuglednom, malom lokalu u Zagrebu, zaboravio sam mu ime. Silvije Marić je Šimiću bio kum i tražio me, tijekom te večeri, jedno 50-ak puta da mu sviram i pjevam pjesmu ''Mali mrav'' (jedan od najpoznatijih narodnjačkih Evergreenova - op.a.). Ja tu pjesmu nisam znao pjevati nego sam morao zvati prijatelja iz Beograda da mi izdiktira tekst na telefon, kako bih Mariću tu njegovu želju mogao ispuniti.
GLOBUS / GALA: Ali to nije bio vaš jedini nastup u Zagrebu?LUKAS: Godinu dana poslije pjevao sam i na svadbi u onome hotelu... Tada se zvao ''Intercontinental'', danas se, mislim, zove ''Opera''...
GLOBUS / GALA: Čija je to bila svadba?LUKAS: Ženio se momak za kojega ne znam kako se zove, nego je, ovako, kako bi se to kod vas reklo, jedan ''kontroverzni biznismen'' mene osobno pozvao, doveo i platio...
GLOBUS / GALA: Koji biznismen?LUKAS: Moj prijatelj, Dražen, onaj Sliškov momak, od Vjeke Sliška. Znate koji Dražen? Dražen Golemović, čuli ste za njega? On me je doveo tamo. A svadba je bila od nekog njegovog prijatelja. I tu sam ja baš onako fino prošao.
GLOBUS / GALA: Koliko vam je Golemović platio?LUKAS: Trideset tisuća DM za pola sata pjevanja.
GLOBUS / GALA: Pošteno.LUKAS: Ne znam treba li o tome pisati ili ne, ali davno je to bilo. To je, dakle, bio moj drugi nastup u Zagrebu. E, poslije sam pjevao u "Ludnici"; ona mala kafana, bez veze... Zvali su me nekoliko puta i u Split i Poreč, rekoše mi da tamo ima dobrih diskoteka, ali nisam se odazvao. Volio bih za godinu dana napraviti jedan veliki koncert u Zagrebu, recimo u onoj dvorani na Trešnjevci (u Domu sportova - op.a.). Naravno, sa svojim bandom koji me prati već desetak godina. Poanta mog bavljenja glazbom upravo su ti živi nastupi. Jer, ja sam prije svega muzičar, pjevač sam postao na kraju. Ne mislim da sam najbolji pjevač u zemlji (Srbiji - op.a.), ali mislim da sam najsvestraniji pjevač. Nijedan pjevač ne može pjevati sve žanrove i sve vrste glazbe kao što to ja umijem - a da ne bude smiješan ni u jednoj toj pjesmi. Ja mogu pjevati i izvorne narodne pjesme i najžešći Rock'n'Roll, i da to sve ima veze s mozgom, da bude najbolje ali da ne bude smiješno.
Dražen Golemović
GLOBUS / GALA: Kad sam pravio top-listu prvih 10 pjevača i pjevačica na beogradskoj Pop-Folk sceni, nisam mogao ne zamijetiti da su od troje prvoplasiranih čak dvoje - konkretno: vi i Ceca Ražnatović - bili uhapšeni u policijskoj akciji "Sablja" 2003, nedugo nakon ubojstva Zorana Đinđića. Je li to puka koincidencija ili štogod drugo?LUKAS: Nije to koincidencija, to je potpuno logično. Mi smo uhapšeni zato što smo i tada, kao što smo i danas, bili prvi i drugi, u Srbiji, u srpskoj Pop-glazbi, odnosno na estradi. Uhapšeni smo zato što je - kad hoćeš za zataškaš i da zamandališ i da zabauljaš ovaj ionako već zabauljani narod - najjednostavnije i najlakše tom narodu priuštiti jednu takvu senzaciju, da uhapsiš nas dvoje, vodećih na toj sceni. Da su uhapsili nekog tamo pjevača bez veze, to ništa interesantno ne bi bilo. A zamislite, oni uhapsiše Cecu i Acu Lukasa, tako da je narod čitao samo o nama. Ljude više nije zanimalo ni tko je ubio Đinđića, ni tko je ukrao pare, ni koliko je ljudi uhapšeno. Sve je palo u vodu, mi smo bili glavni. Mene su, tobože, uhapsili zbog pištolja, koji, na kraju, nisu niti našli, nego sam im ga ja sâm dao. A došlo ih je - znate koliko? Četrdeset policajaca, u moju kuću na Bežanijskoj kosi, pod okvir vrata, s ljestvama, s onim svojim automatima...
Aca Lukas & Ceca Ražnatović @ Beogradska Pop-Folk scena 2009GLOBUS / GALA: Koja im je bila namjera? Što su htjeli?LUKAS: Nisu došli da mi nađu pištolj niti da me hapse, oni su došli napraviti nešto mnogo više. Znam ja zašto su došli. Došli su ubaciti jednog od pripadnika Zemunskog klana, da bi ispalo da sam ih ja... Ali da dalje ne pričam o tome.
GLOBUS / GALA: To je sve, valjda, bilo vis a vis vaših dotadašnjih posjeta Šilerovoj, poznatome sjedištu Zemunskog klana, na Novom Beogradu?LUKAS: Da. Moji su posjeti Šilerovoj doista bili jako česti, iz jednostavna razloga što smo se Dušan Spasojević (vođa Zemunskog klana, ubijen neposredno nakon ubojstva Đinđića - op.a.) znali 20 i nešto godina, što smo se njegov najbliži suradnik ''Kum'' Luković i ja također znali 20 i nešto godina, što sam se tako dugo znao s još nekim njihovim ljudima... Međutim, to što sam ja išao kod njih ne znači da sam ja ubio Đinđića. I to što sam išao kod njih ne znači da sam ja kriminalac. Gdje piše da ja moram biti kriminalac ako se družim s kriminalcima?
GLOBUS / GALA: Tko vam je uopće rekao da je policija u tako velikom broju nahrupila pred vašu kuću (u trenutku kada vi niste bili doma)?LUKAS: Čuvar koji je čuvao parking, tu pred našim kućama na Bežanijskoj kosi (btw., vrlo blizu ''Grand Produkcije" - op.a.); zvali smo ga Ćale. Kaže: ''Tražila vas je policija, preskakali su ograde pomoću ljestava, njih 40-ak, osam do deset džipova je je došlo, onih ''puhova'', velikih...'' Ja kažem: ''Dobro'' - i uzmem ženu, odvedem je kod kume i odem pravo u policiju, u Ulici 29. novembra. I kažem tamo: ''Dobar dan, tražili ste me? Šta treba?''
GLOBUS / GALA: Sami ste otišli u policiju?LUKAS: Da. ''Treba nešto?'' ''Ne'', kao, ''rutinska kontrola". Kažem: "Kakva rutinska kontrola, desant na Drvar ste izveli!" ''Ma ne, to tako, znaš, imamo vanredno stanje, evo ići ćemo sad četvorica, ovih u civilu, da malo izvršimo pretres stana." I doista poslaše tu četvoricu k meni, a ja sam kod kuće imao taj pištolj... Dao sam im ga, oni rekoše: ''Dobro, nema problema"; sastaviše zapisnik i odoše. Ali onda su me poveli na Odelenje za krvne delikte, i tu je počelo peglanje za Dušana Spasojevića, za Legiju i tako dalje - pet sati su me ispitivali. Nisu me tukli, doduše, nego su me samo ispitivali. Između ostalih pametnih pitanja koja su mi postavili, pitali su me i: ''A što si pjevao na krštenju Legijinog djeteta?" Bilo je to jedno od inteligentnijih policijskih pitanja.
GLOBUS / GALA: Zbilja ste pjevali Legiji, odnosno njegovu djetetu?LUKAS: Da, to je krštenje bilo u hotelu "Jugoslavija". Znači, gluplje pitanje nisam čuo u životu. Naravno da sam odgovorio: ''Zašto sam pjevao Legiji? Pa zato što sam pjevač. Jer da sam kuhar, možda bih kuhao, a pjevao sam zato što sam pjevač. A zašto da ne pjevam?" Onda me ovaj pitao: "Što moraš tamo da pjevaš, može se pjevati i na drugim mjestima!" Odgovorio sam mu: "A što bi bilo da sam ja tebe znao, tada, i rekao ti: Slušaj, gospodine čuvaru naroda, onaj Legija me zove da pjevam, a ja neću. Idi mu kaži da me ne dira. Što bi bilo? Dovezao bi me ti sâm, da mu pjevam tamo! A sad sam ja kriv što sam pjevao!'' Između ostaloga, tada, u to vrijeme, u policiji kad kažete slovo ''L", ne Legija, nego kad kažete slovo "L" - pola policijske stanice odmah im popadaju gaće! Znači, odmah im spadnu gaće kad čuju slovo "L". Tako je to tada bilo.
GLOBUS / GALA: Sad mi je palo na pamet da se i vi zovete Lukas, a vaš zadnji, najnoviji album - "Lešće".LUKAS: Eto, takva su mi pitanja postavljali i onda me osudili na četiri mjeseca. Odležao sam, doduše, tri i nešto, ali htjeli su me ostaviti baš sva četiri mjeseca.
GLOBUS / GALA: Zašto u Padinskoj skeli?LUKAS: Pa zato što je tu zatvor za te krivične, ali do godinu dana.
GLOBUS / GALA: To vam je bio prvi zatvor u životu?LUKAS: Prvi. I posljednji.
GLOBUS / GALA: Teško vam je to palo?LUKAS: Pa ja sam čovjek koji se prilagođava uvijek u datom trenutku. Meni je super bilo u zatvoru. Baš mi je bilo OK.
GLOBUS / GALA: Po čemu?LUKAS: Ja sam u toj, zatvorskoj prostoriji iskoristio sve najbolje što sam mogao. Super sam se provodio, igrao sam karte, kockice, zezao se s ljudima, bolje od toga nisam mogao. Da sam zamišljao da trebam navečer ići u grad, da izađem nekud, onda bih samo bio tužan. Pročitao sam i nekoliko knjiga, npr. ''Majstora i Margaritu"; tu knjigu nikad ne bih bio pročitao da nisam bio u zatvoru... Da vam pravo kažem, trebao sam biti osuđen na čak deset mjeseci, takav su nalog dali sudu.
GLOBUS / GALA: Zašto onda niste na deset?LUKAS: Zato što je sudac rekao: ''Ne mogu mu dati više od četiri." A nije trebao da mi da niti toliko. Znate što: sudac nije smio da me pogleda u oči kad mi je izrekao tu presudu, nego mi je prišao moj advokat i rekao mi: ''Sudac ti se mnogo ispričava, samo da znaš da je dobio nalog da te osudi na deset mjeseci, a on te osudio na što god je manje mogao, dakle - na četiri.'' Ja kažem: ''Pa slušaj, kaži sudiji ovako: da mu jebem oca, majku, djecu i ženu i za ta četiri mjeseca! Da je on čovjek i da nije govno i pička, on bi me oslobodio pa bi dobio otkaz; ja bih baš tako uradio!"
GLOBUS / GALA: Biste li mi zamjerili ako vam kažem da sam protekli vikend proveo s čovjekom koji vas je 2003 dao uhapsiti - s tadašnjim ministrom policije Srbije Dušanom Mihajlovićem?LUKAS: Ne vjerujem da je on imao baš neke velike veze s time. Osobno mislim da on nije imao direktan utjecaj na to. Jedan od glavnih aktera te priče bio je Vladimir Beba Popović, koji je u to vrijeme obnašao dužnost komesara za štampu u Vladi Srbije. To je jedan seljak, malograđanin, koji je postao netko i nešto, a bio je konobar. Sve što se izdavalo u novinama moralo je, tih dana, proći kroz njegove ruke. A pisalo je, prvog dana kad sam uhapšen: ''Pao je zbog dva kilograma cocaina". Onda, drugi dan: "Obezbjeđivao je stanove Zemunskom klanu". Treći dan je pisalo da sam direktni učesnik u ubojstvu Đinđića. Kad sam izašao iz zatvora, od mene su ljudi, moji susjedi, okretali glavu. Inače mene masa ljudi pogrešno shvaća, nažalost, a ne mogu si to dokraja objasniti...
GLOBUS / GALA: Drogirali ste se puno, u svom životu?LUKAS: Jesam se drogirao, jesam uzimao cocaine.
GLOBUS / GALA: S koliko godina prvi put?LUKAS: Probao sam s 21 godinom, pa sam onda u toj, 21. godini uzeo triput, u 22. godini osam puta, pa sam u 24., 25. i 26. godini počeo kupovati cocaine, a onda sam ga od 27. do 33. godine uzimao svaki dan, i uvijek ga imao kod sebe.
GLOBUS / GALA: Heroin ne?LUKAS: Pipnuo ga nikad nisam. Nisam ga ni probao.
GLOBUS / GALA: Jednom ste, u beogradskom ''Svetu", dali jednu kontroverznu izjavu o svom ovisništvu, koja se i danas prepričava...LUKAS: Rekao sam: "Sve sam probao, samo se nisam ubo u venu i jebo u dupe!" Neka misli tko što hoće, mene baš briga. Evo, ja sad sjedim s vama (u "Maderi" - op.a.), i ako sad odem u WC, pola ljudi ovdje će reći: "Evo, otišao je da povuče!" Ali ja, vidite, imam troje djece: imam kćer od 18 godina, sina od 14 i sina od 10 godina. Ja i dandanas stojim na stajalištu da sam trenutno jedini pravi borac koji će javno pričati protiv narkomanije. Nikada nisam rekao: "Ja se drogiram, to je super.'' Vidite, mene vole milijuni djece, mene djeca kopiraju, drže moje postere, pjevaju moje pjesme, čitaju o mome životu, znaju da je Aca Lukas legenda - i ja doista ne bih volio da se ijedno dijete počne drogirati zbog mene. Ja sam se skinuo s droge, i gdjegod sam se pojavio na televiziji, kad je bila priča o drogi, rekao sam: ''Nikada nemojte to probati, jer ćete doživjeti pakao; ja sam ga prošao, ne morate ga vi prolaziti!'' Mislim da ću iduće godine napraviti ozbiljan marketing i ozbiljnu akciju: radit ću seriju koncerata koji će se zvati "Koncerti za stop drogi".
GLOBUS / GALA: Od cocaina ste se odvikavali na klinici u Švicarskoj?LUKAS: Jesam. Tamo sam se liječio.
GLOBUS / GALA: Zašto baš u Švicarskoj?LUKAS: Zato što sam u to vrijeme - 2001 - bio baš onako dosta ogrezao. Nešto sam se sa ženom posvađao i otišao na nekih 15 dana u Pariz. Kao, iz neke svađe. I tamo, u Parizu, za tih 15 dana nisam spavao uopće, katastrofalno sam živio; mislim, to je ludilo bilo. Poslije 15 dana - ovako crno ispod očiju mi je bilo. I onda sam shvatio i rekao sebi: ''Vidi, ovo ne vodi ničemu!"
GLOBUS / GALA: To ste sami odlučili?LUKAS: Sam. Sjeo sam u auto i otišao u Švicarsku, u Basel, u tamošnji hotel "Hilton", i pozvao jednoga mog dobrog druga koji živi u Zürichu, a čija je žena medicinska sestra. Rekao sam mu: "Dođi hitno kod mene u "Hilton", trebaš mi!" I on je došao, sa ženom. Rekao sam: ''Nađite mi tu i tu kliniku, onu kliniku, čuo sam za nju, nađite mi je, hoću već preksutra otići tamo!" I, ne doduše preksutra nego za četiri dana, bio sam na toj klinici i dao 45 tisuća DM za 15 dana. I - nisam se izliječio. Poslije cocaina nema lijeka.
GLOBUS / GALA: Koja je onda svrha bila odlazak u tu, tako skupu kliniku?LUKAS: Pa smisao je bio taj da godinu dana nisam ništa uzimao, a da sam poslije tih godinu dana ponovno počeo uzimati, ali s time da nisam mogao uzeti ne deseti nego tisućiti dio onoga što sam prije bio uzimao. I da je poslije toga to počelo polako da mi se gadi. I ja sad stalno ne uzimam jer mi više ne prija.
GLOBUS / GALA: Kako dugo ne uzimate?LUKAS: Pa sigurno četiri-pet godina. Ljudi misle da uzimam, ali ja zaista ne uzimam. A reći ću vam nešto: mnogi - pogotovo na estradi - uzimaju. A i nije fora više da uzimamo, sad je fora da ne uzimamo. Sad sam ja glavni opet: kad sam ja uzimao, nije nitko uzimao; a sad svi uzimaju, a ja sam čist.
GLOBUS / GALA: Imate krize?LUKAS: Pa nemam, kod cocaina nema krize, čak nemam ni posljedice. Imam, doduše, malo nervoze, malo tikova, ono, ponekad (npr. često stavlja prst u usta, pa se čini da grize nokte - op.a.). To mi je ostalo od toga i to će mi ostati do kraja života. Ali ne zaboravite da sam nakon liječenja napravio najbolje stvari u svojoj karijeri: napravio najkvalitetnije CD-ove i održao najuspješnije koncerte. God. 2002 imao sam koncert na Beogradskom sajmu pred 30 tisuća ljudi, 2003 još jedan takav na istome mjestu, pred isto toliko ljudi; a lani sam u Beogradskoj Areni prodao svih 25 tisuća karata, što je malo kome, ili nikome, uspjelo.
GLOBUS / GALA: Droga (i alkohol), međutim, nisu vaši jedini poroci. Onaj treći, možda još veći i opasniji, uzeo je maha pogotovo zadnjih godina vaše karijere, kad ste i najviše zarađivali...LUKAS: Da, kocka. Zbilja sam mnogo para izgubio na kocki. Volio sam kockati, ali godinama to nisam htio priznati, isto kao što ni za drogu nisam htio priznati da sam o njoj ovisan i da sam bolestan. Ali onaj tko ne shvati da je kocka bolest i da se i ta bolest liječi, taj se liječiti nikad neće. U Srbiji još uvijek, kad kažeš da ideš kod psihijatra, odmah te proglase ludim. A psihijatri su veliki stručnjaci, oni nisu budale i ne postoje bez veze. I kad sam počeo ići kod psihijatra, počeo sam drugačije razmišljati. Shvatio sam da je to jedino što mi može pomoći. Ali se od kocke ipak nisam izliječio ni pomoću psihijatra, ni pomoću nečega drugog, nego sam se od kocke izliječio tako što sam umro; figurativno rečeno, naravno. Umro sam pa sam se ponovno rodio. Jer, došao sam do dna, kad je gotovo bilo.
GLOBUS / GALA: Tako se zove i jedna vaša pjesma, na CD-u "Lešće" - "Pao sam na dno''.LUKAS: Mnogo sam para zarađivao, mnogo sam ljudi u gradu poznavao, mnogi su me ljudi voljeli, mnogi me ljudi i danas vole, mnogi znaju da zarađujem pare. I onda sam ja kod zelenaša - kako to vi kažete, kamatara? - mogao uzeti i po 150, 200 tisuća eura. Naime, znao sam izgubiti po 50 i po 100 tisuća eura, i po 200, ovisi o tome koliko sam keša imao. One noći kad su igrali SCG i Amerika u Indianapolisu (god. 2002, na svjetskom prvenstvu u košarci, gdje su Srbi osvojili zlato - op.a.), tu noć sam ja u casinu ovdje u Beogradu izgubio 350 tisuća eura! A otišao sam s 10 tisuća, da idem da igram dok ne počne utakmica. I onda sam izgubio tih 10 tisuća, vratio se kući i uzeo sve pare što sam imao - i sve izgubio! Na kraju sam izašao iz casina i vidio one mase ljudi kako slave sa zastavama, budući da su naši pobijedili, a ja sam samo gledao pred koji ću trolejbus, što prolazi, staviti glavu pa da me udari, da me ubije na mjestu. I tako sam krenuo nizbrdo; gubio sam, ali nikad nisam gubio tuđe pare, gubio sam svoje. Ali budući da sam mogao uzeti (posuditi) od bilo koga, gdje god sam igrao, iza mene su stajala bar četvorica-petorica zelenaša, uvijek netko od njih, spremni da mu (im) kažem: "Donesi mi još 50 tisuća!" I tako je to krenulo...
GLOBUS / GALA: I koliko ste na kraju ukupno ostali dužni, tim kamatarima?LUKAS: Nekih 850 tisuća eura. Hajde da ne kažem - na kamatu, nije lijepo zbog ljudi koji su mi dali pare; ali na kamatu. A to bi značilo da sam trebao mjesečno isplaćivati oko 50 tisuća, a da mi se dug ne skida. I ja sam se onda dogovorio s tim ljudima od kojih sam uzeo pare: ''Ja ovo više ne mogu izdržati; ja ovo mogu vratiti tek kroz malo duže vrijeme, ali ovoga trenutka ne!" I tako sam otišao u Njemačku, sa ženom i djetetom. Malo-pomalo, počeo sam raduckati i slati u Beograd neke pare, tako, malo. Onda sam otišao godinu dana za Ameriku. U Chicago. I htio sam tamo živjeti, mnogo mi se dopalo. Amerika je čudo od zemlje, to je najbolja zemlja na svijetu. Međutim, vratio sam se. I onda sam, napokon, pozvao te ljude kojima sam bio dužan (to je sve potrajalo dobrih pet godina): "Dajte da se dogovorimo da konačno vratim te pare, ja ih sada mogu vratiti!"
GLOBUS / GALA: Koliko ste im ukupno vratili?LUKAS: Dug je bio 850 tisuća eura, ali dao sam im mnogo više, dao sam im još toliko.
GLOBUS / GALA: Dug s kamatama?LUKAS: Pa naravno. To sam ja izgubio, to su moje pare. Sve u svemu, oko tri milijuna eura sam izgubio za tih godinu i pol dana.
GLOBUS / GALA: Tri milijuna eura?LUKAS: Da. Ma ja sam za čitave svoje karijere izgubio oko 20 milijuna, ali ova tri milijuna - to je to zadnje, kad je to počelo da se strovaljuje. Ustvari, skoro sve što sam zaradio, ja sam izgubio na kocki; u principu. Bilo je tu malo više para i dobro sam živio: imao sam dobar auto, imao sam i kuću i stan, ali to je sve ništa u odnosu na ono što sam izgubio. Zapravo sam tek sad, u zadnje dvije-tri godine, vidio koliko para zarađujem. Ja dotad nisam ni znao koliko sam zarađivao.
GLOBUS / GALA: Koja je vaša sadašnja novčana, tj. materijalna bilanca?LUKAS: Nisam više dužan ništa. Na Novom Beogradu sam kupio jedan mnogo lijepi penthouse, na 17. katu, sve u staklu. Imam tri automobila, relativno su dobri. Imam ovaj džip, Porsheov; imam Peugeot 407 kupe, ali onaj što košta 70 tisuća eura, onaj najbolji koji postoji; i imam BMW, to sam kupio ženi; i imam Mercedes E-klase...
GLOBUS / GALA: Sasvim solidan vozni park.LUKAS: Ali najveći dobitak na kocki dobio sam onda kad sam prestao kockati. I ne bih više nikad kockao. Jer sam, kažem vam, došao do dna. Ljosnuo o beton, i dalje nije imalo gdje da se ide. Morao sam se izliječiti.
GLOBUS / GALA: Ne mogu si dočarati da ste danas bez ikakvih poroka; to čak ne bi bilo dobro ni za vašu umjetničku inspiraciju! Mi hoćemo još takvih albuma, poput "Lešća"...LUKAS: Ali ja sam čovjek koji nikada neće pljunuti ni na jednu minutu svog života, iza. Ne mogu reći da sam loše živio. Dok mi je prijalo, prijalo mi je. Sad sam u fazonu da kupujem stanove, hoću napraviti neku vikendicu, neku veliku kuću izvan grada, hoću imati teniski teren, hoću napraviti bazen - to mi je sada porok. A u zadnje tri godine redovito sam išao na Maldive, Sejšele, Sardiniu, na Hawaiie, na Bali. Ako to može biti porok. Pa dobro, nikad nije kasno. Nije ni to loše.
GLOBUS / GALA: Koga najviše cijenite na hrvatskoj Pop-glazbenoj sceni? Kojega svog kolegu najviše uvažavate?LUKAS: Mislim da je trenutno najbolji pjevač na Balkanu Tony Cetinski. Daleko je najbolji pjevač i krasne pjesme ima. Oduševljava me, čovjek je genije. Oliver Dragojević mi je legenda, to nemamo što pričati. Sve njegove pjesme znam pjevati. Ne postoji pjesma od Olivera Dragojevića koju ne znam odsvirati na klaviru i otpjevati. I kad sjednem s društvom negdje, kad je neka žurka, ja sjednem za klavir i pjevamo cijelu noć Oliverove pjesme. Čovjek ima opus da je to Bože sačuvaj. I nije ružno ni to što je to 90 posto talijanskih pjesama, da se razumijemo, kao što su naše, u Srbiji, grčke. Je li tako? Ali to je sjajno.
GLOBUS / GALA: S Dinom Dvornikom ste se i družili, još u prvim godinama vaše karijere.LUKAS: Dino Dvornik je najbolji muzičar koji je rođen u Hrvatskoj i najveći genije. Ono što je Oliver Mandić u Srbiji, to je Dino Dvornik u Hrvatskoj. Zadnji put sam ga vidio 1991 ili 1992, onda kad su počinjali oni ratovi... A, vidite, 1999 živio sam u Njemačkoj, sa ženom, i jednu subotu sam bio slobodan, nisam radio. Slučajno sam prošao kroz grad koji se zove Darmstadt i vidio plakat da u tom gradu gostuje Dino Dvornik; u diskoteci ''Shakespeare" - hrvatska diskoteka. I što se dogodilo? Ulazio sam na stepenice, a igrom slučaja pozornica je bila preko puta stepenica; to znaju ljudi koji su tamo bili pa mogu potvrditi. A nismo se, kažem, bili vidjeli, Dino i ja, dobrih sedam godina. U trenutku kad me je spazio, da sam tu na stepenicama, Dino je prekinuo koncert, sišao s bine, namignuo mi i rekao publici: ''Ispričavam se, ali moram pozdraviti svog brata!" Ostavio je, dakle, mikrofon, prekinuo muziku, došao do pola stepenica, izljubio se sa mnom i tek nakon toga nastavio pjevati. Jako mi je žao da mu nisam mogao doći na sprovod, kad je umro; bio sam u Australiji.
GLOBUS 45/09 (987), 06.11.2009
Text © Darko Hudelist
