ŽIVO BLATO

Živo Blato

Who would you most like to play at your wedding?

1. Živo Blato 31% (6)
2. Aca Lukas 26% (5)
3. Seka Aleksić 21% (4)
4. Rammstein 10% (2)
4. Lady Gaga 10% (2)

Total votes: 19

ACA LUKAS

Prvi hrvatski interview

Najkontroverzniji srpski narodnjak, koji puni dvorane baš kao i novinske naslovnice zbog svog raskalašenog života i veza s podzemljem, u specijalnoj ispovijesti Globusu / GALA-i povjerio je koliko je novca potrošio na kocku i drogu

Najbolji, najpopularniji, ali i najkontroverzniji glazbenik na beogradskoj (srpskoj) Pop-Folk glazbenoj sceni, pjevač, aranžer i klavijaturist Aca Lukas (pravim imenom Aleksandar Vuksanović, rođ. 1969 na beogradskoj Karaburmi), posvetio mi je puna četiri sata kad mi je davao ovaj interview za Globus / GALA-u (iako, kako mi je rekao, novinare obično rješava za ''minut-dva''). Točno u 14 sati došao je na zakazano mjesto, u čuveni beogradski restoran ''Madera", i bio sa mnom sve do koju minutu prije 18; ostali bismo, vjerojatno, i malo duže, ali ja sam, kasno popodne, morao ići kod Dobrice Ćosića, koji me, po našem ranijem dogovoru, čekao u svom stanu, ispod paliluske pijace, i kod kojega nikako nisam htio zakasniti. Lukas je, međutim, i u toj situaciji bio više nego fair: nije mi dao da k Ćosiću idem taksijem, nego me je, u svom džipu - ispričavajući mi se što je prljav i neuredan, iako zapravo i nije bio, barem ne jako - sâm prevezao ravno do njegove zgrade.

Lukas je potom lagano produžio za Sremsku Mitrovicu, gdje je te večeri nastupao na nekom humanitarnom koncertu u organizaciji Seke Aleksić. A dan kasnije otputovao je u Crnu Goru, gdje je, mislim, imao solo-koncert.

Acu Lukasa, vjerujem, ne trebam posebno predstavljati; dovoljno sam ga predstavio u jednome od prošlih brojeva Globusa, (i) tako što sam ga - njega osobno i njegov zadnji glazbeni CD "Lešće" (iz 2008) - stavio na prvo mjesto na ljestvici Top 10 beogradskoga Pop-Folka, u prilogu mom tekstu o srpskim narodnjacima. Iako, da ponovim, Lukas je, u čitavoj ovoj priči, samo uvjetno "narodnjak". Osobito kad je riječ o njegovim zadnjim uradcima, a album ''Lešće'' je tu najupečatljiviji primjer, teško je definirati jasnu granicu između Pop-Folka i jednog prilično urbanog (i mračnog) Rock-zvuka, koji, osjeća se to u svakoj noti, nije fake (kao kod mnogih drugih glazbenika-estradnjaka, ne samo beogradskih) nego, rekao bih, najautentičniji mogući Rock-izričaj.

Po nekom svom izvornom opredjeljenju, Lukas, zapravo, i jest rocker; tako se glazbeno formirao još kao teenager, u beogradskoj četvrti Karaburma, gdje je odrastao. Svoju prvu popularnost stjecao je nastupajući kao ''one man band'' po raznoraznim beogradskim splavovima, uključujući i splav "Lukas", blizu Ade Ciganlije, po kojem je dobio umjetnički nadimak - gdje je pjevao i svirao sve i sva, uključujući, naravno, i narodnjake. U toj se fazi, kako mi je ispričao, družio s nekoliko poznatih hrvatskih glazbenika, a posebno s Dinom Dvornikom, pa i sa Z.Stipišićem-Gibonniem, koji je tada bio vođa Hard-Rock banda Osmi Putnik.

Od beogradskih pak rockera, Lukas je najintenzivnije prijateljevao s članovima skupine Ekaterina Velika (pa se i time dade objasniti njihov ne toliko striktno glazbeni koliko ''atmosferski'' utjecaj na nj, zamjetan osobito na "Lešću''), a da je čak i izvan granica nekadašnje Juge prepoznat kao karizmatska Rock-veličina, govori (istinita) anegdota da su mu, na jednome njegovu nastupu u Nizozemskoj, neki Crnci u publici poslali, po konobaru, poruku: "You are the king, you are the serbian Jim Morrison!"

Posebno poglavlje Lukasova profesionalnog bavljenja glazbom - u predvečerje njegova fanstastičnog komercijalnog uzleta u narodnjačkoj branši - predstavlja njegova suradnja sa svojedobno vrlo popularnom beogradskom rockericom Viktorijom, potkraj 80-ih. S njom je Lukas nastupao i na jednom natjecanju za ''Pjesmu Eurovizije", taman pred raspad Jugoslavije, 1988 u Zadru: Tajči je tada osvojila prvo mjesto, duo Oliver Dragojević i Zorica Kondža drugo, a Viktorija s Acom Lukasom za klavijaturama - treće ili četvrto.



Prava Lukasova slava, međutim, počinje tek 1995, pošto je objavio svoj prvi samostalni glazbeni CD, na kojem se nalazio njegov prvi megahit "Kuda idu ljudi kao ja". Autor svih pjesama na tom Lukasovom debi-albumu bio je Nikola Grbić Grba (čovjek koji je napisao i ''Lešće'', i, uopće, sve Lukasove intelektualno-urbano profilirane pjesme i hitove), aranžer je bio sam Lukas, dok je gitaru svirao Branko Hendriks, svojedobno vrlo poznati, gotovo kultni beogradski gitarist, a sada majstor za izradu čamaca.

Lukas je do danas izdao 12 glazbenih CD-ova (ako ubrojimo i kompilacije), iduće godine objavit će trinaesti, a onda, kako mi je najavio, u njegovoj, sve ozbiljnijoj glazbenoj karijeri slijedi velika prekretnica: 14. album će mu album biti prvi kantautorski (Lukas je dosad uglavnom pjevao tuđe pjesme, koje je, nerijetko, sam aranžirao), a po izričaju prilično udaljen od bilo čega što se može dovesti u ikakvu vezu s narodnjacima - što je, uostalom, trend koji je itekako zamjetan i na samome "Lešću".

Međutim, posebna je priča u Lukasovu životu njegova borba s porocima - što je, na neki način, i glavna tema ovoga našeg interviewa, neke vrste ispovijesti, kojom se Lukas prvi put predstavlja široj hrvatskoj javnosti (iako bi ovaj interview mogao biti zanimljiv i za srpsku, jer ovako integralnu životnu priču Lukas, mislim, još nikada i nikome nije ispričao).

GLOBUS / GALA: U Zagrebu dosad još niste imali solo-koncert?
LUKAS: Nisam, i mnogo mi je žao zbog toga.

GLOBUS / GALA: Zašto niste?
LUKAS: Iskreno da kažem, nisam siguran u toliku dozu svoje popularnosti u Zagrebu. To je najosnovnija stvar. A drugo, zaista bih volio da me svi ljudi, pa i u Hrvatskoj, razumiju. Shvaćate? Ne bih volio doživjeti neku neugodnost.

GLOBUS / GALA: Zbilja se osjetljivi?
LUKAS: Na te stvari jesam. Da vam nešto kažem. Prije šest-sedam godina imao sam koncert na Beogradskom sajmu, gdje me došlo čuti i vidjeti 30 tisuća ljudi. I ja sam među tih 30 tisuća vidio jednog jedinog koji mi je ovako pokazao rukom - pokazao mi je kurac. I zbog tog jednog jedinog toliko sam se iznervirao da je to doista bilo strašno. Takav sam ja.

GLOBUS / GALA: Ali vi ste, zapravo, već nastupali po Hrvatskoj, zar ne?
LUKAS: Ma ja sam prvi pjevač iz ove branše koji je pjevao u vašoj zemlji. Doduše, ne baš toliko javno. Ali pjevao sam, na momačkoj večeri, nogometašu Dariu Šimiću, i to još 1997 ili 1998, kad sam tek bio počeo izdavati CD-ove.



GLOBUS / GALA: Poznavali ste Daria Šimića?
LUKAS: Pa nisam ga poznavao, međutim, poznata je stvar da hrvatski nogometaši vole slušati narodnu muziku.

GLOBUS / GALA: I nogometaši Dinama.
LUKAS: I Dinama, da. Dario Šimić je tada igrao u Interu iz Milana, a njegov tadašnji suigrač bio je Vladimir Jugović, nekadašnji nogometaš Crvene Zvezde, inače moj dobar prijatelj. Oni su zajedno slušali moje CD-ove, i Šimić je onda rekao Jugoviću: ''Molim te, možeš li me povezati s Lukasom, volio bih da mi on pjeva na mojoj svadbi!'' Dakle, ne na momačkoj večeri nego na svadbi. I tako smo to vrlo ozbiljno dogovorili. Međutim, netko je to dao u javnost, da ću ja pjevati na Šimićevoj svadbi, i pokrenuta je velika hajka, mislim da je o tome pisao zagrebački Večernji List. Baš je bilo, onako, malo problema, pa smo na kraju odlučili da to ne bude svadba nego - Šimićeva momačka večer. Četiri mjesta su promijenjena gdje će se to održati! Nismo do zadnjeg dana znali gdje će to biti.

GLOBUS / GALA: I gdje je na kraju održano?
LUKAS: U nekom posve neuglednom, malom lokalu u Zagrebu, zaboravio sam mu ime. Silvije Marić je Šimiću bio kum i tražio me, tijekom te večeri, jedno 50-ak puta da mu sviram i pjevam pjesmu ''Mali mrav'' (jedan od najpoznatijih narodnjačkih Evergreenova - op.a.). Ja tu pjesmu nisam znao pjevati nego sam morao zvati prijatelja iz Beograda da mi izdiktira tekst na telefon, kako bih Mariću tu njegovu želju mogao ispuniti.

GLOBUS / GALA: Ali to nije bio vaš jedini nastup u Zagrebu?
LUKAS: Godinu dana poslije pjevao sam i na svadbi u onome hotelu... Tada se zvao ''Intercontinental'', danas se, mislim, zove ''Opera''...

GLOBUS / GALA: Čija je to bila svadba?
LUKAS: Ženio se momak za kojega ne znam kako se zove, nego je, ovako, kako bi se to kod vas reklo, jedan ''kontroverzni biznismen'' mene osobno pozvao, doveo i platio...

GLOBUS / GALA: Koji biznismen?
LUKAS: Moj prijatelj, Dražen, onaj Sliškov momak, od Vjeke Sliška. Znate koji Dražen? Dražen Golemović, čuli ste za njega? On me je doveo tamo. A svadba je bila od nekog njegovog prijatelja. I tu sam ja baš onako fino prošao.

GLOBUS / GALA: Koliko vam je Golemović platio?
LUKAS: Trideset tisuća DM za pola sata pjevanja.

GLOBUS / GALA: Pošteno.
LUKAS: Ne znam treba li o tome pisati ili ne, ali davno je to bilo. To je, dakle, bio moj drugi nastup u Zagrebu. E, poslije sam pjevao u "Ludnici"; ona mala kafana, bez veze... Zvali su me nekoliko puta i u Split i Poreč, rekoše mi da tamo ima dobrih diskoteka, ali nisam se odazvao. Volio bih za godinu dana napraviti jedan veliki koncert u Zagrebu, recimo u onoj dvorani na Trešnjevci (u Domu sportova - op.a.). Naravno, sa svojim bandom koji me prati već desetak godina. Poanta mog bavljenja glazbom upravo su ti živi nastupi. Jer, ja sam prije svega muzičar, pjevač sam postao na kraju. Ne mislim da sam najbolji pjevač u zemlji (Srbiji - op.a.), ali mislim da sam najsvestraniji pjevač. Nijedan pjevač ne može pjevati sve žanrove i sve vrste glazbe kao što to ja umijem - a da ne bude smiješan ni u jednoj toj pjesmi. Ja mogu pjevati i izvorne narodne pjesme i najžešći Rock'n'Roll, i da to sve ima veze s mozgom, da bude najbolje ali da ne bude smiješno.



Dražen Golemović

GLOBUS / GALA: Kad sam pravio top-listu prvih 10 pjevača i pjevačica na beogradskoj Pop-Folk sceni, nisam mogao ne zamijetiti da su od troje prvoplasiranih čak dvoje - konkretno: vi i Ceca Ražnatović - bili uhapšeni u policijskoj akciji "Sablja" 2003, nedugo nakon ubojstva Zorana Đinđića. Je li to puka koincidencija ili štogod drugo?
LUKAS: Nije to koincidencija, to je potpuno logično. Mi smo uhapšeni zato što smo i tada, kao što smo i danas, bili prvi i drugi, u Srbiji, u srpskoj Pop-glazbi, odnosno na estradi. Uhapšeni smo zato što je - kad hoćeš za zataškaš i da zamandališ i da zabauljaš ovaj ionako već zabauljani narod - najjednostavnije i najlakše tom narodu priuštiti jednu takvu senzaciju, da uhapsiš nas dvoje, vodećih na toj sceni. Da su uhapsili nekog tamo pjevača bez veze, to ništa interesantno ne bi bilo. A zamislite, oni uhapsiše Cecu i Acu Lukasa, tako da je narod čitao samo o nama. Ljude više nije zanimalo ni tko je ubio Đinđića, ni tko je ukrao pare, ni koliko je ljudi uhapšeno. Sve je palo u vodu, mi smo bili glavni. Mene su, tobože, uhapsili zbog pištolja, koji, na kraju, nisu niti našli, nego sam im ga ja sâm dao. A došlo ih je - znate koliko? Četrdeset policajaca, u moju kuću na Bežanijskoj kosi, pod okvir vrata, s ljestvama, s onim svojim automatima...



Aca Lukas & Ceca Ražnatović @ Beogradska Pop-Folk scena 2009

GLOBUS / GALA: Koja im je bila namjera? Što su htjeli?
LUKAS: Nisu došli da mi nađu pištolj niti da me hapse, oni su došli napraviti nešto mnogo više. Znam ja zašto su došli. Došli su ubaciti jednog od pripadnika Zemunskog klana, da bi ispalo da sam ih ja... Ali da dalje ne pričam o tome.

GLOBUS / GALA: To je sve, valjda, bilo vis a vis vaših dotadašnjih posjeta Šilerovoj, poznatome sjedištu Zemunskog klana, na Novom Beogradu?
LUKAS: Da. Moji su posjeti Šilerovoj doista bili jako česti, iz jednostavna razloga što smo se Dušan Spasojević (vođa Zemunskog klana, ubijen neposredno nakon ubojstva Đinđića - op.a.) znali 20 i nešto godina, što smo se njegov najbliži suradnik ''Kum'' Luković i ja također znali 20 i nešto godina, što sam se tako dugo znao s još nekim njihovim ljudima... Međutim, to što sam ja išao kod njih ne znači da sam ja ubio Đinđića. I to što sam išao kod njih ne znači da sam ja kriminalac. Gdje piše da ja moram biti kriminalac ako se družim s kriminalcima?

GLOBUS / GALA: Tko vam je uopće rekao da je policija u tako velikom broju nahrupila pred vašu kuću (u trenutku kada vi niste bili doma)?
LUKAS: Čuvar koji je čuvao parking, tu pred našim kućama na Bežanijskoj kosi (btw., vrlo blizu ''Grand Produkcije" - op.a.); zvali smo ga Ćale. Kaže: ''Tražila vas je policija, preskakali su ograde pomoću ljestava, njih 40-ak, osam do deset džipova je je došlo, onih ''puhova'', velikih...'' Ja kažem: ''Dobro'' - i uzmem ženu, odvedem je kod kume i odem pravo u policiju, u Ulici 29. novembra. I kažem tamo: ''Dobar dan, tražili ste me? Šta treba?''

GLOBUS / GALA: Sami ste otišli u policiju?
LUKAS: Da. ''Treba nešto?'' ''Ne'', kao, ''rutinska kontrola". Kažem: "Kakva rutinska kontrola, desant na Drvar ste izveli!" ''Ma ne, to tako, znaš, imamo vanredno stanje, evo ići ćemo sad četvorica, ovih u civilu, da malo izvršimo pretres stana." I doista poslaše tu četvoricu k meni, a ja sam kod kuće imao taj pištolj... Dao sam im ga, oni rekoše: ''Dobro, nema problema"; sastaviše zapisnik i odoše. Ali onda su me poveli na Odelenje za krvne delikte, i tu je počelo peglanje za Dušana Spasojevića, za Legiju i tako dalje - pet sati su me ispitivali. Nisu me tukli, doduše, nego su me samo ispitivali. Između ostalih pametnih pitanja koja su mi postavili, pitali su me i: ''A što si pjevao na krštenju Legijinog djeteta?" Bilo je to jedno od inteligentnijih policijskih pitanja.

GLOBUS / GALA: Zbilja ste pjevali Legiji, odnosno njegovu djetetu?
LUKAS: Da, to je krštenje bilo u hotelu "Jugoslavija". Znači, gluplje pitanje nisam čuo u životu. Naravno da sam odgovorio: ''Zašto sam pjevao Legiji? Pa zato što sam pjevač. Jer da sam kuhar, možda bih kuhao, a pjevao sam zato što sam pjevač. A zašto da ne pjevam?" Onda me ovaj pitao: "Što moraš tamo da pjevaš, može se pjevati i na drugim mjestima!" Odgovorio sam mu: "A što bi bilo da sam ja tebe znao, tada, i rekao ti: Slušaj, gospodine čuvaru naroda, onaj Legija me zove da pjevam, a ja neću. Idi mu kaži da me ne dira. Što bi bilo? Dovezao bi me ti sâm, da mu pjevam tamo! A sad sam ja kriv što sam pjevao!'' Između ostaloga, tada, u to vrijeme, u policiji kad kažete slovo ''L", ne Legija, nego kad kažete slovo "L" - pola policijske stanice odmah im popadaju gaće! Znači, odmah im spadnu gaće kad čuju slovo "L". Tako je to tada bilo.

GLOBUS / GALA: Sad mi je palo na pamet da se i vi zovete Lukas, a vaš zadnji, najnoviji album - "Lešće".
LUKAS: Eto, takva su mi pitanja postavljali i onda me osudili na četiri mjeseca. Odležao sam, doduše, tri i nešto, ali htjeli su me ostaviti baš sva četiri mjeseca.

GLOBUS / GALA: Zašto u Padinskoj skeli?
LUKAS: Pa zato što je tu zatvor za te krivične, ali do godinu dana.

GLOBUS / GALA: To vam je bio prvi zatvor u životu?
LUKAS: Prvi. I posljednji.

GLOBUS / GALA: Teško vam je to palo?
LUKAS: Pa ja sam čovjek koji se prilagođava uvijek u datom trenutku. Meni je super bilo u zatvoru. Baš mi je bilo OK.

GLOBUS / GALA: Po čemu?
LUKAS: Ja sam u toj, zatvorskoj prostoriji iskoristio sve najbolje što sam mogao. Super sam se provodio, igrao sam karte, kockice, zezao se s ljudima, bolje od toga nisam mogao. Da sam zamišljao da trebam navečer ići u grad, da izađem nekud, onda bih samo bio tužan. Pročitao sam i nekoliko knjiga, npr. ''Majstora i Margaritu"; tu knjigu nikad ne bih bio pročitao da nisam bio u zatvoru... Da vam pravo kažem, trebao sam biti osuđen na čak deset mjeseci, takav su nalog dali sudu.

GLOBUS / GALA: Zašto onda niste na deset?
LUKAS: Zato što je sudac rekao: ''Ne mogu mu dati više od četiri." A nije trebao da mi da niti toliko. Znate što: sudac nije smio da me pogleda u oči kad mi je izrekao tu presudu, nego mi je prišao moj advokat i rekao mi: ''Sudac ti se mnogo ispričava, samo da znaš da je dobio nalog da te osudi na deset mjeseci, a on te osudio na što god je manje mogao, dakle - na četiri.'' Ja kažem: ''Pa slušaj, kaži sudiji ovako: da mu jebem oca, majku, djecu i ženu i za ta četiri mjeseca! Da je on čovjek i da nije govno i pička, on bi me oslobodio pa bi dobio otkaz; ja bih baš tako uradio!"

GLOBUS / GALA: Biste li mi zamjerili ako vam kažem da sam protekli vikend proveo s čovjekom koji vas je 2003 dao uhapsiti - s tadašnjim ministrom policije Srbije Dušanom Mihajlovićem?
LUKAS: Ne vjerujem da je on imao baš neke velike veze s time. Osobno mislim da on nije imao direktan utjecaj na to. Jedan od glavnih aktera te priče bio je Vladimir Beba Popović, koji je u to vrijeme obnašao dužnost komesara za štampu u Vladi Srbije. To je jedan seljak, malograđanin, koji je postao netko i nešto, a bio je konobar. Sve što se izdavalo u novinama moralo je, tih dana, proći kroz njegove ruke. A pisalo je, prvog dana kad sam uhapšen: ''Pao je zbog dva kilograma cocaina". Onda, drugi dan: "Obezbjeđivao je stanove Zemunskom klanu". Treći dan je pisalo da sam direktni učesnik u ubojstvu Đinđića. Kad sam izašao iz zatvora, od mene su ljudi, moji susjedi, okretali glavu. Inače mene masa ljudi pogrešno shvaća, nažalost, a ne mogu si to dokraja objasniti...

GLOBUS / GALA: Drogirali ste se puno, u svom životu?
LUKAS: Jesam se drogirao, jesam uzimao cocaine.

GLOBUS / GALA: S koliko godina prvi put?
LUKAS: Probao sam s 21 godinom, pa sam onda u toj, 21. godini uzeo triput, u 22. godini osam puta, pa sam u 24., 25. i 26. godini počeo kupovati cocaine, a onda sam ga od 27. do 33. godine uzimao svaki dan, i uvijek ga imao kod sebe.

GLOBUS / GALA: Heroin ne?
LUKAS: Pipnuo ga nikad nisam. Nisam ga ni probao.



GLOBUS / GALA: Jednom ste, u beogradskom ''Svetu", dali jednu kontroverznu izjavu o svom ovisništvu, koja se i danas prepričava...
LUKAS: Rekao sam: "Sve sam probao, samo se nisam ubo u venu i jebo u dupe!" Neka misli tko što hoće, mene baš briga. Evo, ja sad sjedim s vama (u "Maderi" - op.a.), i ako sad odem u WC, pola ljudi ovdje će reći: "Evo, otišao je da povuče!" Ali ja, vidite, imam troje djece: imam kćer od 18 godina, sina od 14 i sina od 10 godina. Ja i dandanas stojim na stajalištu da sam trenutno jedini pravi borac koji će javno pričati protiv narkomanije. Nikada nisam rekao: "Ja se drogiram, to je super.'' Vidite, mene vole milijuni djece, mene djeca kopiraju, drže moje postere, pjevaju moje pjesme, čitaju o mome životu, znaju da je Aca Lukas legenda - i ja doista ne bih volio da se ijedno dijete počne drogirati zbog mene. Ja sam se skinuo s droge, i gdjegod sam se pojavio na televiziji, kad je bila priča o drogi, rekao sam: ''Nikada nemojte to probati, jer ćete doživjeti pakao; ja sam ga prošao, ne morate ga vi prolaziti!'' Mislim da ću iduće godine napraviti ozbiljan marketing i ozbiljnu akciju: radit ću seriju koncerata koji će se zvati "Koncerti za stop drogi".

GLOBUS / GALA: Od cocaina ste se odvikavali na klinici u Švicarskoj?
LUKAS: Jesam. Tamo sam se liječio.

GLOBUS / GALA: Zašto baš u Švicarskoj?
LUKAS: Zato što sam u to vrijeme - 2001 - bio baš onako dosta ogrezao. Nešto sam se sa ženom posvađao i otišao na nekih 15 dana u Pariz. Kao, iz neke svađe. I tamo, u Parizu, za tih 15 dana nisam spavao uopće, katastrofalno sam živio; mislim, to je ludilo bilo. Poslije 15 dana - ovako crno ispod očiju mi je bilo. I onda sam shvatio i rekao sebi: ''Vidi, ovo ne vodi ničemu!"

GLOBUS / GALA: To ste sami odlučili?
LUKAS: Sam. Sjeo sam u auto i otišao u Švicarsku, u Basel, u tamošnji hotel "Hilton", i pozvao jednoga mog dobrog druga koji živi u Zürichu, a čija je žena medicinska sestra. Rekao sam mu: "Dođi hitno kod mene u "Hilton", trebaš mi!" I on je došao, sa ženom. Rekao sam: ''Nađite mi tu i tu kliniku, onu kliniku, čuo sam za nju, nađite mi je, hoću već preksutra otići tamo!" I, ne doduše preksutra nego za četiri dana, bio sam na toj klinici i dao 45 tisuća DM za 15 dana. I - nisam se izliječio. Poslije cocaina nema lijeka.



GLOBUS / GALA: Koja je onda svrha bila odlazak u tu, tako skupu kliniku?
LUKAS: Pa smisao je bio taj da godinu dana nisam ništa uzimao, a da sam poslije tih godinu dana ponovno počeo uzimati, ali s time da nisam mogao uzeti ne deseti nego tisućiti dio onoga što sam prije bio uzimao. I da je poslije toga to počelo polako da mi se gadi. I ja sad stalno ne uzimam jer mi više ne prija.

GLOBUS / GALA: Kako dugo ne uzimate?
LUKAS: Pa sigurno četiri-pet godina. Ljudi misle da uzimam, ali ja zaista ne uzimam. A reći ću vam nešto: mnogi - pogotovo na estradi - uzimaju. A i nije fora više da uzimamo, sad je fora da ne uzimamo. Sad sam ja glavni opet: kad sam ja uzimao, nije nitko uzimao; a sad svi uzimaju, a ja sam čist.

GLOBUS / GALA: Imate krize?
LUKAS: Pa nemam, kod cocaina nema krize, čak nemam ni posljedice. Imam, doduše, malo nervoze, malo tikova, ono, ponekad (npr. često stavlja prst u usta, pa se čini da grize nokte - op.a.). To mi je ostalo od toga i to će mi ostati do kraja života. Ali ne zaboravite da sam nakon liječenja napravio najbolje stvari u svojoj karijeri: napravio najkvalitetnije CD-ove i održao najuspješnije koncerte. God. 2002 imao sam koncert na Beogradskom sajmu pred 30 tisuća ljudi, 2003 još jedan takav na istome mjestu, pred isto toliko ljudi; a lani sam u Beogradskoj Areni prodao svih 25 tisuća karata, što je malo kome, ili nikome, uspjelo.

GLOBUS / GALA: Droga (i alkohol), međutim, nisu vaši jedini poroci. Onaj treći, možda još veći i opasniji, uzeo je maha pogotovo zadnjih godina vaše karijere, kad ste i najviše zarađivali...
LUKAS: Da, kocka. Zbilja sam mnogo para izgubio na kocki. Volio sam kockati, ali godinama to nisam htio priznati, isto kao što ni za drogu nisam htio priznati da sam o njoj ovisan i da sam bolestan. Ali onaj tko ne shvati da je kocka bolest i da se i ta bolest liječi, taj se liječiti nikad neće. U Srbiji još uvijek, kad kažeš da ideš kod psihijatra, odmah te proglase ludim. A psihijatri su veliki stručnjaci, oni nisu budale i ne postoje bez veze. I kad sam počeo ići kod psihijatra, počeo sam drugačije razmišljati. Shvatio sam da je to jedino što mi može pomoći. Ali se od kocke ipak nisam izliječio ni pomoću psihijatra, ni pomoću nečega drugog, nego sam se od kocke izliječio tako što sam umro; figurativno rečeno, naravno. Umro sam pa sam se ponovno rodio. Jer, došao sam do dna, kad je gotovo bilo.

GLOBUS / GALA: Tako se zove i jedna vaša pjesma, na CD-u "Lešće" - "Pao sam na dno''.
LUKAS: Mnogo sam para zarađivao, mnogo sam ljudi u gradu poznavao, mnogi su me ljudi voljeli, mnogi me ljudi i danas vole, mnogi znaju da zarađujem pare. I onda sam ja kod zelenaša - kako to vi kažete, kamatara? - mogao uzeti i po 150, 200 tisuća eura. Naime, znao sam izgubiti po 50 i po 100 tisuća eura, i po 200, ovisi o tome koliko sam keša imao. One noći kad su igrali SCG i Amerika u Indianapolisu (god. 2002, na svjetskom prvenstvu u košarci, gdje su Srbi osvojili zlato - op.a.), tu noć sam ja u casinu ovdje u Beogradu izgubio 350 tisuća eura! A otišao sam s 10 tisuća, da idem da igram dok ne počne utakmica. I onda sam izgubio tih 10 tisuća, vratio se kući i uzeo sve pare što sam imao - i sve izgubio! Na kraju sam izašao iz casina i vidio one mase ljudi kako slave sa zastavama, budući da su naši pobijedili, a ja sam samo gledao pred koji ću trolejbus, što prolazi, staviti glavu pa da me udari, da me ubije na mjestu. I tako sam krenuo nizbrdo; gubio sam, ali nikad nisam gubio tuđe pare, gubio sam svoje. Ali budući da sam mogao uzeti (posuditi) od bilo koga, gdje god sam igrao, iza mene su stajala bar četvorica-petorica zelenaša, uvijek netko od njih, spremni da mu (im) kažem: "Donesi mi još 50 tisuća!" I tako je to krenulo...

GLOBUS / GALA: I koliko ste na kraju ukupno ostali dužni, tim kamatarima?
LUKAS: Nekih 850 tisuća eura. Hajde da ne kažem - na kamatu, nije lijepo zbog ljudi koji su mi dali pare; ali na kamatu. A to bi značilo da sam trebao mjesečno isplaćivati oko 50 tisuća, a da mi se dug ne skida. I ja sam se onda dogovorio s tim ljudima od kojih sam uzeo pare: ''Ja ovo više ne mogu izdržati; ja ovo mogu vratiti tek kroz malo duže vrijeme, ali ovoga trenutka ne!" I tako sam otišao u Njemačku, sa ženom i djetetom. Malo-pomalo, počeo sam raduckati i slati u Beograd neke pare, tako, malo. Onda sam otišao godinu dana za Ameriku. U Chicago. I htio sam tamo živjeti, mnogo mi se dopalo. Amerika je čudo od zemlje, to je najbolja zemlja na svijetu. Međutim, vratio sam se. I onda sam, napokon, pozvao te ljude kojima sam bio dužan (to je sve potrajalo dobrih pet godina): "Dajte da se dogovorimo da konačno vratim te pare, ja ih sada mogu vratiti!"

GLOBUS / GALA: Koliko ste im ukupno vratili?
LUKAS: Dug je bio 850 tisuća eura, ali dao sam im mnogo više, dao sam im još toliko.

GLOBUS / GALA: Dug s kamatama?
LUKAS: Pa naravno. To sam ja izgubio, to su moje pare. Sve u svemu, oko tri milijuna eura sam izgubio za tih godinu i pol dana.

GLOBUS / GALA: Tri milijuna eura?
LUKAS: Da. Ma ja sam za čitave svoje karijere izgubio oko 20 milijuna, ali ova tri milijuna - to je to zadnje, kad je to počelo da se strovaljuje. Ustvari, skoro sve što sam zaradio, ja sam izgubio na kocki; u principu. Bilo je tu malo više para i dobro sam živio: imao sam dobar auto, imao sam i kuću i stan, ali to je sve ništa u odnosu na ono što sam izgubio. Zapravo sam tek sad, u zadnje dvije-tri godine, vidio koliko para zarađujem. Ja dotad nisam ni znao koliko sam zarađivao.

GLOBUS / GALA: Koja je vaša sadašnja novčana, tj. materijalna bilanca?
LUKAS: Nisam više dužan ništa. Na Novom Beogradu sam kupio jedan mnogo lijepi penthouse, na 17. katu, sve u staklu. Imam tri automobila, relativno su dobri. Imam ovaj džip, Porsheov; imam Peugeot 407 kupe, ali onaj što košta 70 tisuća eura, onaj najbolji koji postoji; i imam BMW, to sam kupio ženi; i imam Mercedes E-klase...

GLOBUS / GALA: Sasvim solidan vozni park.
LUKAS: Ali najveći dobitak na kocki dobio sam onda kad sam prestao kockati. I ne bih više nikad kockao. Jer sam, kažem vam, došao do dna. Ljosnuo o beton, i dalje nije imalo gdje da se ide. Morao sam se izliječiti.

GLOBUS / GALA: Ne mogu si dočarati da ste danas bez ikakvih poroka; to čak ne bi bilo dobro ni za vašu umjetničku inspiraciju! Mi hoćemo još takvih albuma, poput "Lešća"...
LUKAS: Ali ja sam čovjek koji nikada neće pljunuti ni na jednu minutu svog života, iza. Ne mogu reći da sam loše živio. Dok mi je prijalo, prijalo mi je. Sad sam u fazonu da kupujem stanove, hoću napraviti neku vikendicu, neku veliku kuću izvan grada, hoću imati teniski teren, hoću napraviti bazen - to mi je sada porok. A u zadnje tri godine redovito sam išao na Maldive, Sejšele, Sardiniu, na Hawaiie, na Bali. Ako to može biti porok. Pa dobro, nikad nije kasno. Nije ni to loše.



GLOBUS / GALA: Koga najviše cijenite na hrvatskoj Pop-glazbenoj sceni? Kojega svog kolegu najviše uvažavate?
LUKAS: Mislim da je trenutno najbolji pjevač na Balkanu Tony Cetinski. Daleko je najbolji pjevač i krasne pjesme ima. Oduševljava me, čovjek je genije. Oliver Dragojević mi je legenda, to nemamo što pričati. Sve njegove pjesme znam pjevati. Ne postoji pjesma od Olivera Dragojevića koju ne znam odsvirati na klaviru i otpjevati. I kad sjednem s društvom negdje, kad je neka žurka, ja sjednem za klavir i pjevamo cijelu noć Oliverove pjesme. Čovjek ima opus da je to Bože sačuvaj. I nije ružno ni to što je to 90 posto talijanskih pjesama, da se razumijemo, kao što su naše, u Srbiji, grčke. Je li tako? Ali to je sjajno.

GLOBUS / GALA: S Dinom Dvornikom ste se i družili, još u prvim godinama vaše karijere.
LUKAS: Dino Dvornik je najbolji muzičar koji je rođen u Hrvatskoj i najveći genije. Ono što je Oliver Mandić u Srbiji, to je Dino Dvornik u Hrvatskoj. Zadnji put sam ga vidio 1991 ili 1992, onda kad su počinjali oni ratovi... A, vidite, 1999 živio sam u Njemačkoj, sa ženom, i jednu subotu sam bio slobodan, nisam radio. Slučajno sam prošao kroz grad koji se zove Darmstadt i vidio plakat da u tom gradu gostuje Dino Dvornik; u diskoteci ''Shakespeare" - hrvatska diskoteka. I što se dogodilo? Ulazio sam na stepenice, a igrom slučaja pozornica je bila preko puta stepenica; to znaju ljudi koji su tamo bili pa mogu potvrditi. A nismo se, kažem, bili vidjeli, Dino i ja, dobrih sedam godina. U trenutku kad me je spazio, da sam tu na stepenicama, Dino je prekinuo koncert, sišao s bine, namignuo mi i rekao publici: ''Ispričavam se, ali moram pozdraviti svog brata!" Ostavio je, dakle, mikrofon, prekinuo muziku, došao do pola stepenica, izljubio se sa mnom i tek nakon toga nastavio pjevati. Jako mi je žao da mu nisam mogao doći na sprovod, kad je umro; bio sam u Australiji.

GLOBUS 45/09 (987), 06.11.2009

Text © Darko Hudelist

Beogradska Popfolk scena 2009

Aca Lukas & Ceca Ražnatović

Globusov urednik, Darko Hudelist, jedan od najboljih poznavatelja estradnih prilika u zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije, obavio je dubinsko istraživanje na srbijanskoj narodnjačkoj sceni

S "velikim gazdom" beogradske, tj. srpske Pop-Folk estradne scene (službeni naziv u Srbiji za ono što se kod nas, u Hrvatskoj, i dalje, valjda po nekoj inerciji, a jednim dijelom i pežorativno, naziva "Turbofolkom") - suvlasnikom, direktorom, glazbenim urednikom i producentom, televizijskim voditeljem, povremeno čak i skladateljem, što li sve ne - u jednu riječ, "alfom i omegom" sveprisutne i sveutjecajne "Grand Produkcije" Sašom Popovićem (rođ. 1954), sastao sam se pred neki dan, "na kavi", u njegovu direktorskom uredu u "Grandu", u atraktivnoj novobeogradskoj četvrti koja se zove Bežanijska kosa.



Sasa Popović

Bio je to moj tek drugi susret s njime; prvi je bio posve privatne naravi, negdje u ljeto 2005, kad sam ga s Goranom Ratkovićem Raletom (svojedobno ekskluzivnim skladateljem, producentom i managerom Indire Radić, velike srpske Pop-Folk zvijezde čija je karijera zadnjih godina u silaznoj putanji) posjetio u njegovu obiteljskom domu, također tu, na Bežanijskoj kosi, u neposrednom susjedstvu "Granda", gdje je svoje velebno porodično gnijezdo podigao i drugi suvlasnik, točnije suvlasnica ''Grand Produkcije" - Lepa Brena.



Goran Ratković Rale



Lepa Brena @ Arena - Zagreb 13.06.2009

Vjerujem da ne trebam trošiti previše riječi na objašnjavanje tko je Saša Popović. Svi ga se, uostalom, živo sjećamo još iz 80ih - kao temperamentnog, vrckavog, kojiput pomalo i prenervoznog harmonikaša iz Slatkoga Greha, prateće skupine Lepe Brene, pjevačice koja je u ono doba suvereno žarila i palila Jugoslavijom (uza sve ostalo, snimili su i nekoliko superpopularnih filmskih komedija, pod zajedničkim nazivom "Hajde da se volimo"). Ali to je bilo nekada. Danas Popović živi svoj drugi, posve novi život, koji ima vrlo malo veze s njegovim - nazovimo ga tako - predživotom. I iz aviona se vidi: taj je čovjek morao strahovito puno raditi na sebi, da bi se iz onoga što je bio prije premetnuo u ovo što je sada.

Zanemarimo li, za trenutak, činjenicu da po defaultu on ipak nije kompozitor (pisac pjesama), nego, ponajprije, poslovan čovjek, ali i televizijska zvijezda par excellence - medijska ličnost prvoga reda u koju kao u Boga gledaju kako teenagerski TV-ovisnici tako i oni stariji - za Sašu Popovića s punim pravom možemo reći da je, kao pojedinac, danas u Srbiji jači nego što su to nekada, u Hrvatskoj, zajedno bili Tonči Huljić (mislim ovdje na njega isključivo kao na estradnog djelatnika, ne i kao aktualnog producenta TV-sapunica) i Đorđe Novković, i to, štoviše, u svojim ponajboljim i najproduktivnijim razdobljima. Jest, Huljić je jedno vrijeme imao svoj klan koji je drmao hrvatskom estradom, ali to ni približno nije bilo nešto poput današnjega Popovićeva carstva u Srbiji. S druge strane, Novković je zadnjih, najdinamičnijih godina svog života, kao Big Tata ultragledanih televizijskih audicija za regrutiranje novih estradnih zvijezda, postajao sjajnijom i postojanijom zvijezdom od (gotovo) bilo koga drugoga na hrvatskoj estradi - ali i to je teško usporedivo s pozicijom koju Saša Popović ovoga trenutka ima u srpskome medijskom prostoru.

Da ne duljim: nemoguće je postati ili biti bilo tko i bilo što u mikrokozmosu (ili makrokozmosu, kako vam drago) srpske estradne scene, barem onoga njezinog segmenta s Pop-Polk predznakom (ono drugo ionako nije previše relevantno), a da to nema potpis i pečat "Grand Produkcije", odnosno njezina glavnog šefa Saše Popovića. "Grand" je jedina diskografska kuća u Srbiji - i što je još važnije: jedini producent čitavog seta zabavno-glazbenih televizijskih emisija, što se isključivo emitiraju na najkomercijalnijem TV-kanalu u Srbiji, Pinku - koji od pjevača može napraviti zvijezdu, u punom i doslovnom značenju te riječi; i posve je stoga razumljivo da je nemoguće upustiti se u bilo kakvu analizu trenutačnoga stanja stvari na tom području popularne, tj. medijske kulture u susjednoj nam državi, a da se zaobiđe on, Saša Popović.

Taj i takav, dakle, Popović upravo se ovih dana odlučio na velik, radikalan i upravo dramatičan zaokret u svojoj poslovnoj karijeri (a time i u djelovanju "Granda"), na zaokret koji slobodno možemo nazvati pokušajem definitivnog "pozapadničenja" (iliti "europeizacije", ako baš hoćete - "globalizacije'') ovdašnje, srpske tzv. "narodnjačke" estrade. Zahvat nimalo jednostavan i benigan - po mnogo čemu, rekao bih, civilizacijskih razmjera, ali ne i bez kontroverzija - čiji će krajnji rezultati i posljedice, pretpostavljam, biti vidljivi tek za nekoliko godina, kako u Srbiji tako i u zemljama u regiji (Hrvatska, Bosna i Hercegovina itd.), u kojima su TV-emisije "Granda" nezaobilazan sastojak globalne glazbeno-televizijske ponude.

Kako ovo, usprkos svemu, nije članak o Saši Popoviću nego o srpskome Pop-Folku općenito, bit ću vrlo sažet pa ću samo u natuknicama prepričati ono što mi je on rekao za, otprilike, pola sata našeg razgovora, ''na kavi".

Prvo, Popović ima detaljno razrađen plan po kojem će, služeći se autoritetom pozicije na kojoj se nalazi, srpski Pop-Folk pokušati temeljito očistiti i od zadnjih primjesa koje su, na ovaj ili onaj način, asocirale na tzv. "Turbofolk" (na srpski "narodnjak" u svom, kako da kažem, klasičnom izdanju). Turbofolk u obliku u kojem je postojao dojučer, i u kojem jednim dijelom postoji i danas, jednostavno više neće postojati (osim u nekim, uvjetno rečeno, "podzemnim" varijantama, koje, međutim, neće imati pristupa službenim, "legalnim", odnosno najšire rasprostranjenim TV-programima).

Drugo, na pomolu su - slijedom te iste logike - i dalekosežne "estradno-kadrovske" čistke. Svaka zvijezda, ma o kojoj se radilo, i ma kakav pedigre imala, a koja neće udovoljavati novouspostavljenim Popovićevim (''Grandovim") kriterijima, bit će, bez suviše mnogo milosti, izbačena i prognana iz svih "Grandovih" TV-emisija (čitaj: s televizije Pink; dalje čitaj: iz srpske i regionalne estrade općenito).

Treće, Popović u sve to - ali prvenstveno, ipak, u vizualni redesign "Grandovih" TV-emisija - namjerava potrošiti (ili je već potrošio) jako mnogo novca. Meni je rekao: 3 milijuna eura (ja procjenjujem da neće manje od 4 milijuna). Toliko će ga, naime, koštati nova, totalno modernizirana scenografija svih TV-showova iz recentne "Grand Produkcije" ("Grand Parada", "Zvezde Granda" itd.), koju, sa svojim suradnicima iz kuće, osmišljava, kako mi je rekao, po uzoru na najsuvremenije talijanske TV-standarde.

Popović, drugim riječima, od Beograda (u glazbeno-medijskom smislu) namjerava napraviti Sanremo, što se može protumačiti - ovo nije ad hoc usporedba - i kao preobrazba, ili pokušaj preobrazbe, njega osobno u srpsku Pop-Folk (ili još šire gledano) inačicu Silvia Berlusconia.

I četvrto, on u svojim ambicijama ide i tako daleko da od "Granda" nastoji stvoriti nešto što će istovremeno biti i prošlost i sadašnjost i budućnost srpske tzv. novokomponirane narodne glazbe (taj izraz u Srbiji više nije u upotrebi). Dakle, jedan Totalitet - Sve. To mi je ilustrirao i jednim konkretnim primjerom.

Već nekoliko godina zaredom najgledanija od svih "Grandovih" emisija - ujedno i najgledanija emisija na Pinku, a to onda znači i na srpskoj televiziji uopće - jest "Zvezde Granda", spektakularna televizijska audicija koja se svake godine protegne, u kontinuitetu, na dobrih nekoliko mjeseci i u sklopu koje grandovci, na čelu s Popovićem, stvaraju, takoreći "ni iz čega", nove estradne (Pop-Folk) izvođače s instant-statusom zvijezda, koje onda dalje eksploatiraju u svojim programima. U zadnjoj seriji "Zvezda Granda", ove godine, pobijedio je 17-godišnji Darko Lazić, lanjski je pobjednik bio Dušan Svilar (koji je u međuvremenu već snimio duet s Kemalom Montenom) itd. Uglavnom, zahvaljujući toj TV-audiciji, Srbija svake godine postane bogatija barem za pet novih estradnih zvijezda nacionalnog kalibra, koje, nakon takve svoje promocije, više ne silaze s TV-ekrana, koje razmjerno brzo dobiju priliku da snime samostalan album (CD) itd. E, od ove godine - tako je zamislio Saša Popović - svaka od tih novostvorenih zvijezda imat će obvezu da od vremena do vremena, neovisno o svojoj samostalnoj glazbenoj karijeri, snimi i obradu nekog starog narodnjačkog klasika (npr. neku staru pjesmu Šabana Šaulića, Lepe Lukić itd.), koje će se obrade skupno objavljivati na posebnim "Grandovim" CD-kompilacijama.

S tom se praksom, zapravo, već počelo i Popović mi je u svom uredu već pokazao, s vidljivim ponosom, jedan takav CD.

Drugi primjer. U pilot-emisiji nove serije (s novom, "talijanskom" scenografijom) "Grandovih" emisija pod nazivom "Narod pita" - u utorak 6. listopada navečer, na Pinku - Popović je, kao ekskluzivne goste, pozvao četiri zvijezde. Zanimljivo je bilo vidjeti koje su to četiri. Dvije su, naravno, bile "novoštancane", stvorene upravo u njegovim "Zvezdama Granda": Darko Lazić i Biljana Sečivanović. A drugi par gostiju sačinjavalo je - kao kontrapunkt njima - dvoje dugogodišnjih pripadnika srpskoga Pop-Folk establishmenta, i to s neupitnim statusom megazvijezda; e sad, kojih dvoje? Jedna je bila Ceca (pravim imenom Svetlana Ražnatović, rođ. 1973 u Žitorađi, odakle je rodom i sadašnji ministar policije u Srbiji Ivica Dačić), koja je sama po sebi simbol ovoga žanra; drugi je, međutim, bio Aca Lukas (pravim imenom Aleksandar Vuksanović, rođ. 1969 u Beogradu), koji u Srbiji predstavlja neku vrstu urbane, gotovo rockerske (ali autentično rockerske) varijante Pop-Folka - da ne kažem: "alternative" - i koji je lani objavio jedan izvrstan i za ovu vrstu glazbe apsolutno nestandardan album ("Lešće"), čija mračna atmosfera mnoge podsjeća na Ekaterinu Veliku, čuvenu beogradsku "Novovalnu" Rock-grupu iz 80ih. Dakle, i od tih dvoje megazvijezda, u Popovićevoj TV-emisiji, jedna je drugoj bila zasebni kontrapunkt.

Što se Cece tiče, ona je tom prigodom otpjevala, na play-back, i nekoliko svojih prastarih hitova, iz perioda kad je bila takoreći još početnica (baš kad sam bio kod Saše Popovića, u njegovu uredu, on je s njom telefonski razgovarao i tumačio joj o čemu će u emisiji razgovarati, koje će pjesme ona interpretirati, koje CD-ove da ponese sobom itd.), što se opet, hoćeš-nećeš, moglo protumačiti i kao svjesno Popovićevo, odnosno ''Grandovo", zahvaćanje u dalju prošlost srpske narodnjačke scene. Odnosno, kao još jedan način ili oblik prisvajanja te prošlosti.

Popović, čini se, baš sve i svakoga, u Srbiji, hoće imati pod svojom "paskom" i "kontrolom" - to uopće ne krije - i očito je shvatio (inteligencija mu je jedna od jačih strana) kako u globalnom kapitalizmu, u koji je Srbija, usprkos svim svojim problemima, već s obje noge zakoračila, funkcionira i treba da funkcionira estrada. Hoću reći da je ukapirao što je to "zakon okrupnjavanja" u kapitalizmu i da sada naprosto uživa u demonstriranju svekolikoj srpskoj javnosti, ali i šire, svog vlastitog umijeća u njegovu prakticiranju. Pritom, ako mogu primijetiti, ne želi priznati da u njegovu (Popovićevom) sistemu mogu postojati i da postoje i - greške.

Htio sam mu ukazati na jednu od njih - pa makar to bila i greška pod navodnicima. Jedna od prvih žrtava Popovićeve čistke u "Grand Produkciji" bit će, kako izgleda, Stoja (punim imenom Stojanka Novaković, rođ. 1972 u okolici Zrenjanina), pjevačica koja u Srbiji nastupa već godinama (u međuvremenu je uspjela postati i baka, kažu da je najmlađa baka u povijesti barem srpske estrade: udala se s nekih 16-17 godina, a onda se njezin sin oženio otprilike u istoj dobi i napravio joj unuku), ali se tek u zadnje vrijeme uspjela probiti, recimo to tako, u prvu narodnjačku ligu. Inače je dosta popularna i u Hrvatskoj - upravo je ona ta pjevačica od koje Maja Šuput "krade" ideje za videospotove, u svojim vlastitim spotovima ne ustručava se angažirati hrvatske manekene i hrvatskog stilista - a jedan od načina njezina približavanja hrvatskoj publici jest i moderna, Discoidna glazbena produkcija njezina zadnja dva albuma ("Do gole kože" iz 2008 i "Naj, naj'' iz 2009), za koju je najzaslužniji Dejan Abadić, usput rečeno - čovjek koji je producirao zadnja dva albuma trenutno najuspješnije srpske pjevačice Seke Aleksić (što samo za sebe dovoljno govori o Stojinim ambicijama).



Stoja

Mene osobno, zvuk na najnovijem Stojinu albumu dosta podsjeća na Coloniu i to sam Popoviću i naveo kao protuargument - čemu i na temelju kojih kriterija "proganjati" i skidati s programa folkericu koja je toliko "napredna" u svom izrazu te se, eto, opasno približila nekakvome, ajmo tako reći, hrvatskom soundu (Popović je, da ne zaboravim reći, doista zabranio, i to energično, emitiranje Stojina spota "Da li si za sex?" u svim "Grandovim" emisijama). "Grandov" chief je, međutim, u svom odgovoru bio rezolutan:

"U Hrvatskoj (mislio je na hrvatsku estradu - op.a.) danas prolazi ono što je kod nas, u Srbiji, prolazilo prije pet godina! Mi smo se iz tog gliba izvukli, odnosno upravo se izvlačimo! A što se Stoje tiče, može ona i mnogo bolje i ja od nje očekujem temeljitu transformaciju."

Konkretno, Popović Stoji najviše zamjera na sexualno preeksplicitnim, tj. vulgarnim tekstovima nekih njezinih pjesama, što je, kako mi je pokušao objasniti, balast iz rane faze njezine karijere (kad je snimala i takve pjesmuljke kao što je "Čiki, čiki"; dakle nešto otprilike a la Mica Trofrtaljka), kojega se ona ili ne zna ili ne želi osloboditi (dio teksta pjesme "Da li si za sex?" glasi: "... pa mi dođe, eh da smem; slatko da te pojedem; ma hajde uz ovu stvar; dotakni me bar" - što je u spotu garnirano pipkanjem Stojina tijela od strane petorice muškaraca). A on takve ispade, tvrdi, više neće tolerirati, jednako kao što neće tolerirati ni nacionalizam i šovinizam, s jedne strane, te s druge strane - narodnjačko zavijanje u psedoorijentalnom stilu, što je za neke i danas "zaštitni znak" Pop-Folka iliti "Turbofolka" kao žanra.

Jedno je nedvojbeno: srpska Pop-Folk scena iz dana u dan, iz godine u godinu, postaje sve življom i dinamičnijom (ali, istodobno, i sve nervoznijom), i sve je bliža svjetskim Pop-glazbenim trendovima, dok je "zavijanja", koje Sašu Popovića toliko smeta, sve manje jer se većina estradnjaka uistinu maksimalno trudi da im pjevanje bude mnogo bliže suvremenoj "zabavnoj" (iliti Pop) nego tradicionalnoj "narodnjačkoj" sevdah-interpretaciji. S pomakom u načinu pjevanja vidljiv je i pomak u glazbenoj produkciji. Nakon Raletova uspjeha - ili paralelno s njime - s Indirom Radić na CD-u iz 2003 "Zmaj" (Indira je, usput rečeno, jedina među srpskim top-folkerkama koja je u vokalnoj interpretaciji zadržala stari narodnjački "vibrato", ali to kod nje nekako prolazi kao svjestan stilski odabir, gotovo kao camp), nove su produkcijske standarde u tom žanru postavili Aleksandar Milić Mili (Srbin iz Hrvatske, točnije iz Osijeka, čiji je otac, ugledni stomatolog, u ratnome metežu 1991 ostao u Osijeku bez stana, za što su i otac i sin jednoglasno okrivili Branimira Glavaša; Mili mi je o tome ogorčeno pričao 2005, kad smo zajedno bili na ručku) i - za nijansu još progresivniji i inovativniji, ujedno i pitkiji - Dejan Abadić. Prvi je producirao zadnja tri albuma Cece i lanjski, come-back album Lepe Brene (i, u tandemu s pjesnikinjom Marinom Tucaković, napisao sve pjesme za njih), drugi se pak proslavio - i on u tandemu sa skladateljem i tekstopiscem Draganom Brajovićem Brajom - kao tvorac "zvučne slike" koja je Srpkinji iz Bosne Seki Aleksić (rođ. 1981 u Zvorniku) bitno pripomogla da zasjedne na sam vrh ženske estradne top-ljestvice u Srbiji i da danas bude barem za pola koraka, ako ne i za puni korak, ispred Cece i Brene.



Marina Tucaković



Dragan Brajović Braja

Ovoga trenutka, Seka Aleksić je u Srbiji najviše "in" i nacija je sva u iščekivanju što će novoga donijeti njezin novi album, koji bi se trebao pojaviti već u studenome o.g.

U glazbenom smislu, stil Seke Aleksić najjednostavnije možemo opisati kao spoj modernog Pop-Folka (narodnjaka) i Eurodancea, i to je glavni razlog zašto je ta pjevačica toliko popularna osobito među teenagerima i teenagerkama, uključujući i one u Hrvatskoj. Međutim, nije to jedino po čemu ta mlada, ali ne i premlada (28 joj je godina) žena danas u Srbiji, u svom poslu, prednjači.

Zajedno s Cecom, ona je prva koja je u Srbiji uvela "modu" komunikacije s medijima putem e-maila, još prije pet godina. I tu modu danas gotovo svi srpski visokotiražni Pop-Folk estradnjaci vjerno prate, rijetki su oni koji su u tome iznimka. Uvjerio sam se u to na vlastitoj koži, pokušavajući fizički doći do Seke Aleksić i s njom normalno razgovarati; njezin PR ljubazno mi je odgovorio da ''face to face" interviewi kod nje jednostavno ne dolaze u obzir.

Neki me moji kolege uvjeravaju da je razlog uvođenja takve komunikacije s medijima isključivo praktične naravi: previše je novina i općenito medija u Srbiji, o regiji da i ne govorimo, pa je jedini način da se svakome izađe ususret i zadovolji svačija znatiželja - e-mail prepiska. Naravno, taj dio posla umjesto Seke, Cece ili o kojoj već pjevačici da se radilo obavljaju ljudi iz njihovih PR timova. U početku je, doduše - kad nije bila ovoliko slavna i nedodirljiva - Seka sama odgovarala na novinarska pitanja i to je za čitatelje bio pravi spektakl, zahvaljujući šturim rečenicama s gomilom fraza tipa "vrh vrhova" (izraz po kojem je Seka poznata u novinarskim krugovima), dok je Ceca imala običaj - prije prelaska na čisti e-mail - da pošalje kratke odgovore, kao neku vrstu "skice", a onda je zadatak novinara bio da te odgovore pretoči u tekst, odnosno interview, i da joj ga u cijelosti pročita telefonom (što je ujedno značilo i autorizaciju).

Drugo što je Seki Aleksić pošlo za rukom jest da bude teenagerska superzvijezda usprkos činjenici da ima evidentni višak kilograma (što se prije njezina trijumfa, zbog nepisanih zakona koji vrijede u Pop-industriji, smatralo i teorijski nemogućim). To, naravno, ne znači da je ona naprosto htjela postati "punijom" da bi i sebi i svima ostalima dokazala da je takvo što moguće. Naprotiv, jako se ugojila baš u ono vrijeme kad se počelo šuškati da će ona i njezin manager Zoran Kovačević, koji joj je, zapravo, bio puno više od managera, raskinuti (što se i dogodilo, 2007 godine). Jasno se tada vidjelo da je duboko nesretna, ali se, kao prava profesionalka, umjesto da nariče nad svojom sudbinom - zatrpavala poslom: snimila je novi album ("Kraljicu" - za "Grand Produkciju", naravno), snimila je i film "Mi nismo anđeli III" sa Srđanom Dragojevićem, lansirala je novu liniju garderobe... Svejedno, čini se da nikada nije preboljela taj fatalni poslovno-ljubavni raskid i čak postoji mišljenje da su sve njezine kasnije veze bile osveta samoj sebi, što je dopustila da ostane bez čovjeka s kojim je planirala, i to najavljivala u javnosti, vjenčanje stoljeća i stvaranje velike obitelji.

Neposredno poslije raskida s Kovačevićem, Seka Aleksić se počela zabavljati s Mladenom Radulovićem, manekenom koji je glumio u njezinu spotu "Aspirin" (to je najveći hit s njezina zadnjeg albuma). Lani su, međutim, raskinuli, pošto ju je on prevario. Onda su se pomirili i naposljetku se definitivno rastali - ljetos. Obrazloženje za medije je glasilo: "Ljubav je prošla". No, već u kolovozu o.g. Seka je stupila u vezu s nekim tjelohraniteljem iz Negotina, kojega je upoznala na jednome nastupu u inozemstvu. Zove se Veljko Piljikić i mlađi je od nje dvije godine (dok je Radulović, ako se ne varam, bio mlađi pet godina). Veza zasad traje, ali je krajnje neizvjesno kako će sve to izgledati u bližoj ili daljoj budućnosti. Dojam je, ponavljam, da je na intimnom (ljubavnom) planu Seka prilično destabilizirana, što se, za pretpostaviti je, ipak neće negativno odraziti na njezinu karijeru.

Moj prijatelj iz Rijeke (svojedobno i savjetnik, kad sam se, neko vrijeme, i sâm bavio estradom), Mirko Barbir, inače odličan poznavatelj Dance i Pop-Folk glazbe, rekao mi je da je, u jednoj specifičnoj situaciji, stekao naročito Sekino povjerenje onoga trenutka kad joj je priopćio da je u njoj prepoznao "urođenu tugu u očima". Seku je to toliko dirnulo da ga je odmah nakon toga pozvala na večeru. Taj je podatak važan jer otkriva još neke njezine frustracije, koje danas potiskuje. Ona iza sebe, naime, ima vrlo nesretan život, osobito djetinjstvo. Njezini su se, inače jako siromašni, roditelji razveli kad je još bila posve mala te je nakon toga ostala živjeti s bratom i majkom koja se mučila da prehrani tu svoju raspadnutu obitelj, dok je njezin otac otišao u inozemstvo i na kraju završio na klinici za liječenje od alkoholizma.



Seka Aleksić & Mirko Barbir @ Savoy - Opatija 19.10.2007

U međuvremenu, Seka se obogatila; ovdje u Srbiji kažu - "užasno se obogatila". Zahvaljujući pjevanju, naravno. Ljetos je samo za mjesec dana zaradila 300.000 eura na nastupima u Crnoj Gori i zemljama Zapadne Europe. Trenutačno zarađuje više od bilo koje srpske estradne pjevačice i uskoro će se useliti u svoju novu kuću u Staroj Pazovi, čija se vrijednost procjenjuje na nekih 800.000 eura (od čega samo na kupaonicu otpada 50.000 eura). Međutim, Seka se time ne zadovoljava. U cijelome tom luksuzu, nezamislivom običnom smrtniku, ona redovito uzdržava nekoliko srpskih porodica koje nemaju dovoljno sredstava za život, jer se i dalje živo sjeća svog vlastitog nesretnog djetinjstva kad je, sa svojom razorenom obitelji, bila iznimno siromašna, na socijalnome dnu. Dio svojih mjesečnih prihoda, doznajem, izdvaja za čak desetak obitelji, što će uskoro i formalizirati te osnovati pravu pravcatu fondaciju, za pomoć siromašnima i unesrećenima.

I ovo je, eto, jedan detalj po kojem se srpska estradna scena uvelike razlikuje od hrvatske; u Hrvatskoj je ovakvo što nezamislivo (prvo, da netko toliko zarađuje kao Seka, a zatim da od dijela tog novca uzdržava čitav niz obitelji). U svemu je tome najzanimljivije što Seka Aleksić o tome ne želi javno pričati. Ona to ne čini zato da bi se pravila važnom i zarađivala dodatne bodove u medijima ili među obožavateljima, nego naprosto zbog toga da bi utješila samu sebe, ili kao što to u Srbiji vole reći - "da bi smirila vlastitu dušu".



Seka Aleksić

Na kraju, umjesto je postaviti pitanje može li na današnjoj Pop-Folk sceni u Srbiji išta egzistirati mimo ili protiv monopola "Grand Produkcije". Odgovor glasi: vrlo, vrlo teško. Ali to ne znači da neki takvo što barem ne pokušavaju.

Najdalje je u kontriranju "Grandu" otišla slavna pjevačica ponikla iz ''Južnog Vetra", popularna osobito 80ih i 90ih, Dragana Mirković. Pošto se svojedobno posvađala sa Sašom Popovićem, ona je odlučila da, poput Brene, postane "gazdarica" te je, zajedno sa svojim suprugom Toniem Bijelićem, osnovala ni manje ni više nego vlastitu televizijsku kuću i produkciju, kako bi i Breni (čijeg se kompleksa, kažu, ni do danas nije uspjela osloboditi) i Popoviću i cijelome "Grandu" mogla dostojno parirati. Ta se kuća zove DM Sat, i njezini se programi i kod nas, u Hrvatskoj, emitiraju putem kabelskih operatera.



Dragana Mirković

Pokretanjem DM Sata, pjevači i pjevačice u Srbiji su dobili priliku da postanu "izbjeglice" i da se "svete" Popoviću i "Grandu", kad god misle da u "Grandu" nisu dobili reklamu kakvu su očekivali. Neki u Srbiji danas čak govore i o ''tihom ratu" koji se vodi između "Granda" i producentske kuće Dragane Mirković. No, ako to i jest nekakav rat, nije teško pretpostaviti tko je iz njega izašao kao apsolutni pobjednik. Naime, tko god se drzne pobuniti se protiv "pravila" koja nameće "Grand Produkcija", tog se pjevača ili pjevačicu automatski skida sa svih "Grandovih" emisija, a kako se te emisije prikazuju na uvjerljivo najgledanijem kanalu u Srbiji, Pinku, za dotičnoga pobunjenika ili pobunjenicu to najčešće znači - medijsku smrt.

Drugi pokušaj oponiranja "Grandu", ali isključivo na diskografskom planu, postoji u obliku producije "VIP", koju je osnovala pjevačica Jana Todorović (pošto se udala za stanovitog Ivana Todorovića, sina jednog vrlo bogatog čovjeka koji živi u Njemačkoj, rodila mu dijete i, praktički, dobila na poklon diskografsku kuću). Za "VIP", primjerice, snima ex-Južnovetrovac Sinan Sakić, koji se posljednjih godina jako trudi, čak i ne snima loše albume, ali ne uspijeva zadržati popularnost i slavu kakvu je imao prije dvadesetak ili više godina, dobrim dijelom i zbog nesolidnoga privatnog života.



Jana Todorović

Naravno da ni "VIP" nije, niti to može biti, dostojna konkurencija "Grand Produkciji", ali, usprkos tome, na srpskoj Pop-Folk estradi ne postoji nitko tko bi rekao, javno ili privatno, bilo što negativno o Jani Todorović. Razlog: nije nadmena, nije velika zvijezda (ne ugrožava nikoga), kolegama uvijek izlazi ususret i ima puno novca - što je "visočanstvo" kojem se klanjanju svi protagonisti srpske (kao, uostalom, i bilo koje druge) estrade.

BEOGRADSKI POPFOLK-TOP 10 2007-2009

1. Lešće
Aca Lukas
(Grand Production, 2008)
2. Kraljica
Seka Aleksić
(Grand Production, 2007)
3. Idealno loša
Ceca
(Miligram Music, 2006)
4. Uđi slobodno
Lepa Brena
(Grand Production, 2008)
5. Eksplozija
Dragana Mirković
(Vujin Records, 2008)
6. Heroji
Indira Radić
(Grand Production, 2008)
7. Dodirni me
Dara Bubamara
(Grand Production, 2007)
8. Rada
Rada Manojlović
(Grand Production, 2009)
9. Do gole kože
Stoja
(Grand Production, 2008)
10. Naj, naj
Stoja
(Grand Production, 2009)

Ovo je top-ljestvica najboljih i najuspješnijih albuma (glazbenih CD-ova) koji su u Srbiji, na području Pop-Folk glazbe, objavljeni u zadnje dvije godine, tj. u periodu 2007-2009. Izuzetak je jedino Cecin album, koji je izašao još 2006 - Ceca, naime, nije nakon toga ništa novo snimila (a svoj novi album najavljuje tek za lipanj 2010)



Ceca Raznatović

Kriterij za upravo ovakav odabir i poredak na ljestvici svojevrstan je kompromis između mojih osobnih glazbenih preferencija i objektivnog stanja stvari u srpskome Pop-Folku (možda ipak više ovo drugo nego prvo). Mislim da će se gotovo svi složiti s mojom procjenom da "veliku četvorku" u tom žanru ovoga trenutka sačinjavaju Aca Lukas, Seka Aleksić, Ceca i Lepa Brena, i to je glavni razlog zašto sam njihove zadnje albume stavio na prva četiri mjesta na ljestvici.

Uzmimo za primjer Acu Lukasa. Njegov album "Lešće" proglasio sam pobjednikom jer je objektivno najbolji (u promatranom periodu), no moram napomenuti da je Lukasova popularnost u Srbiji zadnjih pet godina u laganom padu i da među nekim novinarima čak postoji mišljenje da on "spava na starim lovorikama", jer je izgradio image koji nitko ne može kopirati pa je postao presamouvjeren. Gledano čisto statistički, "Lešće" na srpskom tržištu nije prošao spektakularno i prodan je u manje od 40.000 primjeraka. Međutim, kako prodaja CD-ova, ne samo u Srbiji nego i u cijelom svijetu, dramatično opada, to više nije ni jedini ni glavni kriterij po kojem bi se prosuđivao uspjeh ili neuspjeh bilo kog izvođača, pa tako i Lukasa, za kojega mi je - kad sam već načeo tu temu, da kažem i ovo - Saša Popović dao na znanje da će on i dalje posve sigurno ostati u najužem vrhu (shvatio sam poruku: ako u njegovoj karijeri nešto i zapne, on će mu, u emisijama "Granda", rado priskočiti u pomoć, što zapravo već čini).



Aca Lukas

Btw., Lešće je - što mnogi izvan Srbije ne znaju - naziv za jedno od beogradskih groblja, blizu Karaburme, a u istoimenoj pjesmi (naslovnoj temi albuma), koju je za Lukasa napisao manje poznati autor Nikola Grbić, tretira se - što je za srpski Pop-Folk krajnje netipično i zvuči gotovo nevjerojatno - pitanje smrti i nekrofilije. Mene Lukas po mnogo čemu posjeća na Branimira Johnnya Štulića (uz ogradu da je on ipak samo izvođač, a ne i autor, iako tuđim pjesmama zna utisnuti jak osobni pečat), no, kažem, česte su i usporedbe s Ekaterinom Velikom, što Lukasu samo može služiti na čast.

Uza sve ostalo, Lukas je, u Srbiji, unikatan i po tome što se tijekom svog dosadašnjeg života često družio s kriminalcima i o tome otvoreno govorio. Također, Lukas je prvi pjevač s ovih prostora koji je otvoreno govorio o narkomaniji i o svom vlastitom iskustvu s opijatima. U interviewu danom 1997 za tabloid "Svet" doslovce je izjavio: "Ne bodem se u venu i u dupe, sve ostalo je dopušteno!" Javno je govorio i o svom "skidanju" s kokaina ("skidao" se na klinici u Švicarskoj, kada je upoznao svoju sada već bivšu ženu Natašu, s kojom ima sina), hapšen je u akciji "Sablja" 2003 zbog posjedovanja dva pištolja za koja nije imao dozvolu, a u veljači ove godine ranjen je s dva hica ispred svog stana na Novom Beogradu. Život bez premca, što reći; no njega to, očito, inspirira.

Iako, kad smo već kod hapšenja i "Sablje" - isto je iskustvo 2003 doživjela i trećeplasirana na našoj ljestvici, Ceca Ražnatović. No, dok je Lukasov slučaj davno stavljen ad acta, Cecin još nije i svako malo se, u srpskim tabloidima, nanovo podgrijava (riječ je, kako se tvrdi, o nezakonitoj prodaji nekih nogometaša Obilića, prije mnogo godina, u kojim je transakcijama Ceca, navodno, na nedopušten način zgrnula nekoliko milijuna eura).

Nakon euforičnog "Zmaja" iz 2003 Indira Radić je snimila dva blijeda albuma, a onda je djelomice povratila stare pozicije zanimljivim i svježim, ali kvalitativno neujednačenim, albumom "Heroji". Medijski, najintrigantniji joj je duet s Ksenijom Pajčin "Hajde sestro" (pjesma br. 2 na albumu), kojim je uspjela potvrditi još od ranije stečenu reputaciju srpske gay-ikone i dodatno se približiti gay-lobiju koji je u Srbiji sve jači. Evo kako glase neki stihovi iz te pjesme: "Ušao je nonšalantno, prepotentno i pun sebe... / Valjda nećemo zbog njega / mi oči da vadimo / hajde, nešto pametnije / noćas da radimo..."



Indira Radić

Neovisno o poslovnom promašaju Dragane Mirković (tj. o njezinu jalovom pokušaju da svojom producentskom kućom DM Sat oponira "Grandu"), nisam mogao previdjeti njezin odličan album "Eksplozija" s pregršt finih elegičnih melodija koje nostalgično tretiraju ono najbolje iz narodnjačkog nasljeđa iz prohujalih 90ih, kad je ta pjevačica bila na vrhuncu svoje popularnosti (pravi srpski Country - rekao sam kad sam prvi put preslušao taj CD). I zato dodatno napominjem, da ne bude zabune: to što sam Draganu Mirković stavio na vrlo visoko 5. mjesto isključivo treba zahvaliti izvanserijskoj kvaliteti tog albuma (jedan mali ustupak mojim kritičarskim preferencijama), ali ne i njezinu sadašnjem generalnom statusu na srpskoj Pop-Folk sceni (na kojoj ona, kad bismo samo to gledali, sigurno nije među prvih deset, a možda ni prvih 15 ili 20).



Dragana Mirković

Na kraju, vrijedi zabilježiti ulazak na Top 10 mlađahne Rade Manojlović, u ovome trenutku najuspješnije pjevačice regrutirane iz dosadašnjih serijala "Zvezde Granda" (mislim da su dosad održana četiri). U perspektivi, svjetla budućnost stoji, čini se, i pred ovogodišnjim pobjednikom "Zvezda Granda" Darkom Lazićem, dok malo šteka karijera prošlogodišnjeg pobjednika Dušana Svilara (koji ionako više naginje zabavnjačkom stilu nego Pop-Folku).



Rada Manojlović

GLOBUS 42/09 (984), 16.10.2009

Text © Darko Hudelist & Mirko Barbir

Aca Lukas @ Red Carpet

Aca Lukas o sačekuši

Poznati srpski folker Aca Lukas, čiji život naprosto vrvi skandalima, propucan je kroz nogu na parkiralištu u Novom Beogradu i to bok uz bok sa svojim skupocjenim Porscheom. Cijeli slučaj istražila je Vedrana Pribačić.

Aleksandar Vuksanović, poznatiji pod umjetničkim imenom Aca Lukas najpoznatiji je srpski Pop Folk pjevač. Prije dva mjeseca napunio je beogradsku Arenu u koju stane 25.000 ljudi. Prije deset dana je u večernjim satima na njega u Novom Beogradu nepoznati počinitelj ispalio hitac iz pištolja.

"Imao sam sreću jer mi je metak samo prošao kroz meso. Nije zakvačio ni arteriju, ni kost, ni živce. Čak nisam ni puno bio iskrvario. Sad imam zavoj. Nogu normalno mičem, samo što osjećam malo kao da imam muskufiber na mjestu gdje sam pogođen.", izjavio je Aca Lukas u svom prvom interviewu za neki hrvatski medij, odnosno Red Carpet.

Povod svemu bila je presica u Beogradu na kojoj je Lukas izvjestio kako će tužiti neke srpske novinare zbog načina na koji su izvještavali o njegovom ranjavanju jer nisu uzimali u obzir da je na njega pucao lopov koji mu je htio ukrasti auto, već su navodili da se radi o mafijaškom obračunu. Inače Acu srpski mediji često stavljaju u kontekst povezanosti s tamošnjom mafijom, navodeći kao glavni argument činjenicu da Lukas nikad nije ozbiljno opovrgnuo te teze.

» Aca Lukas @ Red Carpet/Dnevnik.hr

ACA LUKAS

Jučer navečer nepoznati napadač u Novom Beogradu pucao je na Folk pjevača Acu Lukasa ispred njegovog stana u Gandijevoj ulici. Prema nekim saznanjima, na Acu je pucao nepoznati mladić s kapuljačom na glavi, no popularni folker srećom je uspio izbjeći fatalne posljedice.

Jedan ga je metak pogodio u desnu nogu te je pjevač odmah prevezen u bolnicu gdje su mu liječnici poručili kako rana nije ozbiljna te kako nije u životnoj opasnosti.

Lukasov manager Bane Obradović za medije je progovorio kako je jedan metak pogodio zemlju, a jedan njegovu desnu natkoljenicu. Dodaje kako je nakon pucnjave napadač pobjegao, a Aca otrčao do svoje kuće kako bi zatražio pomoć. Obradović pretpostavlja da je nepoznati napadač pokušavao ukrasti njegov Porsche, ali ga je Aca neplanirano iznenadio.

Identitet napadača te točni razlozi pucnjave na popularnog pjevača za sada nisu poznati.

ACA LUKAS

Završen je drugi po redu Grand Festival. Za razliku od prošle godine, ove godine pojavile su se pjesme vrijedne spomena...

Pobjedu je sasvim zasluženo odnio Aca Lukas s pjesmom "Upali svetlo" Nikole Grbića.

Čestitke pobjedniku Aci Lukasu, a ukupni poredak izgleda ovako:

1. Aca Lukas 40.000 eura

2. Džej 20.000 eura

3. Nemanja i Silvija 10.000 eura

4. Tanja Savić 8.000 eura

5. Ana Bekuta 6.000 eura

6. Slavica Ćukteraš 4.000 eura

7. Dušan Svilar 2.000 eura